Kraljevi

Da nisu sinoc odrzali onako sjajnu svirku, da me nisu totalno opustili, podarili mi osjecaj kao da sam u najmanju ruku imala 17 godina tokom ta dva sata, ton ovog teksta bi bio sasvim drugaciji.

Rijec je o koncertu niske grupe „Galija“, legendarnog rock sastava kojeg nije potrebno posebno predstavljati.

Mozda ne bih ni napisala tekst na ovu temu, da nije bilo jednog propusta organizatora koji je mene kao i jos mnoge iz publike dok smo cekali da koncert „Galije“ pocne, prilicno naljutio.

Naime, koncert je zakazan za 20h, sto ce se kasnije ispostaviti kao netacna informacija.

Prostorija u kojoj se odrzavao koncert, „Sargfabrik“, nalazi se u sklopu istoimenog stambenog kompleksa. U prijevodu naziv zvuci pomalo cudno, a znaci fabrika kovcega, s obzirom na to da se ona tu i nalazila za vrijeme austro-ugarske monarhije. Danas je to mjesto koje egzistira na pomalo utopijski nacin, samofinancirajuci, a njime upravlja „Udruzenje za integrativni nacin zivota“. To je grupa ljudi koja je bila nezadovoljna skupom stambenom ponudom grada Beca, kao i tradicionalnom namjenom za male familije, te su zeljeli realizirati stambeno rjesenje za sve modele zajednickog zivota i to nadopuniti sa raznolikom, kulturnom ponudom integrativnog karaktera.

Zbog raznolikog koncertnog programa, od jazza do world music i ostalih, kako evropskih tako i vanevropskih umjetnika, „Sargfabrik“ je osiguralo svoje mjesto u beckoj kulturnoj sceni i svaki put to i opravdavala kvalitetnim sadrzajima.

U to sam se uvjerila i ja prije par godina, kada sam imala tu cast uzivati u predivnim zvucima gitare u izvodjenju „Trio Balkan strings“, u organizaciji srpskog kulturnog foruma u Becu. Preporucujem svima koji budu imali priliku posjetiti njihove koncerte da to i ucine, jer pruzaju publici samo ono najbolje sto gitara moze da da svim ljubiteljima dobre muzike.

Ali da se ja ipak vratim na pocetak ove price.

Na ulaznici koju smo osigurali par dana pred pocetak koncerta, kao i u reklami za ovaj koncert, nije bilo rijeci da ce nastupati i neka predgrupa, sto je u ovom slucaju bila mlada becka muzicarka Jelena Djukanovic sa pratnjom.

Ne bi mi u pocetku sve djelovalo toliko razocaravajuce, da koncert sa pocetkom u 20h nije poceo u 21h, da predgrupa nije nastupala do 22h, i da se grupa zbog koje je vecina nas i dosla, „Galija“, nije pojavila na bini tek u 22h. Znaci, puna dva sata iscekivanja, u potpunoj konfuziji i postavljanju pitanja jedni drugima, da li smo mi zapravo na pravome mjestu.

Iako potpuno razocarana, odlucila sam ipak ostati ali bojkotovati mladu damu, jos prije nego sto sam je cula, ne znajuci  o kome se radi. I nije mi ni bilo vazno. Tek kada se njezin fantastican rokerski glas uz pratnju gitare i bubnjeva prosirio malom koncertnom prostorijom, shvatila sam da ce cekanje ipak biti povezano sa dodatnim muzickim dozivljajem.

I zaista. Jelena je otpjevala par domacih i stranih rock numera, uzdrmala i odusevila publiku koja je ocigledno vec cesce imala priliku cuti je uzivo. Jer, par puta se obratila druzini u jednom kraju sale.

A publika je bila mjesovita, cini mi se iz svih krajeva bivse nam zajednicke domovine, od tinejdzera pa sve do neke zrelije dobi.

Kasnije sam (preko google) saznala da je ona poznata beckoj publici izmedju ostalog jer je otpjevala pjesmu o Becu iz ugla jednog stranca, u kojem se zbog kvalitete zivota osjeca kao u svojoj domovini.

Svi oni koji su je te veceri prvi put culi, sigurni su da ce se za tu talentovanu muzicarku, koja je vjesto komunicirala sa publikom, jos cuti.

Kada su onda konacno na scenu stupili Nesa i ostali momci, nastala je prava euforija. Publika je bila jedno uz poznate rijeci i melodije ove legendarne niske grupe. Malo je reci da sam djuskajuci svaki minut njihove svirke uzivala, da su me vracali u neke tinejdzerske dane, a posebno je bilo lijepo one ljubavne stihove u toj atmosferi prezivljavati zagrljen sa voljenom osobom…:)

A svakako smo svi zajedno to vece bili pocastvovani prvim koncertom kojim su obiljezili 40 godina postojanja. Mada je brojka gigantna, pruzili su maksimalno sto se publici moze ponuditi. A nakon drugog vracanja na binu, Nesa se zahvalio i rekao: „Nemojte nas vise zvati, ne mozemo vise“ 🙂 . To mi  je bilo bas onako simpaticno, iskreno.

I za sve sto su nam sinoc poklonili, moram da kazem:

HVALA VAM KRALJEVI!!!

WP_001027

WP_001018

WP_001019

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sta je za vas umjetnost?

Znam da se o mnogo cemu ne vrijedi raspravljati, pa tako ni o umjetnosti.

Svjesna sam i toga da svi mi imamo razne druge probleme o kojima bi trebalo pricati, pisati ili raspravljati se. Ali eto, moram da iz sebe izbacim bijes koji me obuzima kada naidjem na nesto sto se danas zove umjetnost.

Mene je od malena zanimala prije svega likovna umjetnost. Nisam na zalost zavrsila nikakve visoke skole u toj oblasti, ali su me oduvijek fascinirala djela velikih majstora iz raznih epoha i raznih umjetnickih stilova. Sa velikim zanimanjem citala sam knjige iz povijesti umjetnosti ili biografije pojedinih umjetnika, pokusavajuci shvatiti odakle potice njihov talenat i snaga emocija koja se da osjetiti posmatrajuci njihova djela.

Mnogi od njih umrli su u siromastvu, ne uspijevajuci za zivota prodati niti jednu ili samo jednu sliku, uglavnom zbog nerazumijevanja tadasnjeg  drustva, pogotovo  kriticara umjetnosti, koji su itekako imali utjecaj na ponudu i potraznju na trzistu umjetnosti.

 

Danas te slike dostizu trzisnu vrijednost u milionima dolara.

Oni koji te slike sebi mogu priustiti, kupuju ih sto radi vlastitog zadovoljstva, kao iskreni obozavatelji djela odredjenog umjetnika, a za vecinu njih je to samo jos jedna investicija, koja ce nakon nekog vremena uvecati njegovo bogatstvo.

 

Sigurna sam da je oduvijek medju povjesnicarima umjetnosti bilo rasprave sto je umjetnost a sto ne.

Ono sto ja kao laik ali i mnogi drugi ljubitelji umjetnosti mogu primijetiti, je da se posljednjih godina, pa i decenija pojavljuju neki nazoviumjetnici, koji se svojim umjetnickim netalentom uspijevaju „uvuci“ u umjetnicku scenu istvoriti „ime“. Danas svako cini mi se, za sebe moze reci da je umjetnik. Dovoljno je samo tako se predstaviti. Neki dozive svojih 15 minuta slave, a neki se zadrze i spadaju u redove visoko cijenjenih umjetnika.

Najvaznije je u citavoj to prici uraditi nesto sto niko prije nije ucinio, biti prvi i predstaviti to nesto kao umjetnost.

I to je nesto sto meni nikako nije jasno. Kako umjetnost mogu biti na primjer nekoliko stolica naredanih jedna na drugu? Da li je umjetnost niz praznih papira nalijepljenih na zid? Ili neki drugi upotrebni predmet samo postavljen na neki podest? Zasto se umjetnoscu smatra snimak osobe koja samo „bulji“ u kameru pola sata ili sat, pa se to prikazuje kao umjetnicko dostignuce na nekoj izlozbi? Koji je razlog da slike samo posute nekom bojom ili krvlju  dostizu vrtoglave sume?

 

Ono sto me posebno cini bijesnom jesu reakcije tih nazoviumjetnika, ako publika kojim slucajem ne razumije to sto su oni tim „umjetnickim djelom“ htjeli da kazu, protiv cega da protestiraju ili na koju nepravdu da ukazu. U najboljem slucaju postavljaju dodatno obimne tekstove  s objasnjenjem.

I pitam se uvijek nanovo, kako takve stvari nalaze svoj put do muzeja, galerija i ostalih kulturnih institucija? I za izlozeno, dobijaju pozamasne sume novca – jos ako taj novac dolazi iz javnih budzeta, sto da ne?

Svakako radnik u fabrici, kome se odbija od plate za kulturu, ne odlucuje gdje ce otici te pare i kome.

 

Ja nemam nista protiv da neko svoje misljenje ili kritiku na aktualnu svjetsku politku, glad u svijetu, polozaj zena ili ekoloske katastrofe javno iskaze, ALI MORA LI SE GORE NAVEDENO NAZIVATI UMJETNOSCU? I te osobe umjetnicima?

Akcija, akcionizam, protest, to da, ali umjetnost,  po meni, nikada.

Mogu oni biti visokoobrazovani, nosioci diploma likovnih akademija, ali zasto da publici serviraju par predmeta iz svakodnevnog zivota poredanih jedno do drugih na podu, kao umjetnost?

 

Kada govorimo o fotografiji, danas svakome ko zna da okine i dugme na foto aparatu moze pasti na pamet da sebe naziva umjetnikom ili da pomisli kako je svijetu potrebna i vazna slika automobila parkiranog u garazi i da je toj fotografiji mjesto u muzeju ili galeriji i samim tim zasluzuje svjetsku slavu.

 

Ne, kod mene to ne prolazi i to nikada necu prihvatiti kao umjetnost.

Veoma mi se svidjela jedna kritika Daily maila na koju sam naisla, a uklapa se cini mi se odlicno u ovaj moj tekst. Ja sam napisala tolike redove, a ovdje je sve receno u jednoj recenici:

„“Tokom 1000 godina, umetnost je bila jedan od velikih civilizacijskih pokretača. Danas,ovde u turšiji i prljavi kreveti prete da nas sve pretvore u divljake

 

 

 

 

 

 

 

Sjaj srpskih zvijezda na daskama koje zivot znace – u Becu

Dok moj sin prije par godina nije igrom slucaja poceo da igra folklor u jednom folklornom udruzenju, ako cemo tacnije „kulturno umetnickom drustvu“, ja nisam ni znala sta se sve krije iza pojma “ klub“, pod kojim su  ta udruzenja poznata medju nasim narodom koji zivi ovdje u Becu.

Moja prva pomisao bila je, prije dvadesetak godina kada su se u mom okruzenju spominjali ti klubovi, da se tu radi uglavnom o ljudima koji rade u Becu i zive sami, daleko od svojih porodica, zena i djece.  Onih, koje su ostavili u domovini dok oni ovdje „na privremenom radu“ ne zarade za traktor, sagrade kucu u zavicaju ili slicno. Dok su meni tada na samom pocetku zivota u Becu bila poznata porodicna okupljanja u stanu vikendom ili praznicima, ja sam imala sliku da se ti ljudi, samci, u tim klubovima okupljaju nakon napornog radnog dana, kako bi sa svojim zemljacima progovorili koju rijec na svom materinjem jeziku, uz neku casu pica i narodnu muziku.

Mozda je to i bilo tako, prije tridesetak, cetrdeset godina.

Danas je slika (sasvim) drugacija. Jos je narodna muzika aktualna, ali se danas u tim drustvima/klubovima okupljaju citave porodice i tako bolje upoznavaju tj. sire svoj krug prijatelja te tako  provode dosta vremena zajedno za vrijeme trajanja proba folklora, ali i na raznim manifestacijama na kojima djeca nastupaju. Programi tih priredbi predvidjaju i nastupe  folklorasa iz raznih dijelova bivse nam domovine kao i umijece igre clanova  klubova iz nekih drugih evropskih zemalja.

Pojedini klubovi u svojim prostorijama organiziraju i promocije knjiga savremenih srpskih pisaca i pjesnika, koje nekada okupe manje, nekada vise ljubitelja pisane rijeci.

Klubovi u Becu, kao i u ostalim austrijskim pokrajinama, povezani su u zajednice klubova na pokrajinskom nivou, koje u cjelinu udruzuje savez Srba u Austriji.

S vremenom su ti klubovi, tj. savez postali most izmedju matice i dijaspore, a veoma dobru saradnju imaju i  sa austrijskim vlastima, koji su uvidjeli vaznost djelovanja saveza u Austriji u smislu bolje integracije  te stoga ucestvuju i kao pokrovitelji raznih manifestacija, velikim dijelom financijski, isto tako i ustupanjem odredjenih prostorija u razne svrhe.

Kroz druzenja u tim klubovima, clanovi i ostali nasi sunarodnici dolaze do informacija o projektima, kulturnim, sportskim i ostalim manifestacijama koje organizuje zajednica, a ujedno se dolazi do informacija o dogadjajima koje nude i neka ostala udruzenja koja djeluju na podrucju grada Beca, a takodjer promovisu srpsku kulturu i tradiciju.

Ono sto je meni veoma drago, jeste da zajednica srpskih klubova u Becu veoma dobro saradjuje i sa klubovima ostalih naroda sa prostora bivse Jugoslavije i kroz tu saradnju doprinose boljem suzivotu i razumijevanju nekadasnjih bratskih naroda, kao i medjusobnom promovisanju kulture. (A nekada su to bili sve samo jugoslovenski klubovi…)

Zalaganjem uprave ove zajednice srpskih klubova u Becu, do sada je omoguceno gostovanje mnogobrojnih vrhunskih srpskih umjetnika i pozorisnih ansambala, koji su svoje umijece i svoju umjetnicku vrijednost uspjeli dokazati i beckoj publici, koja je itekako zeljna takvih dogadjanja. A svoju zahvalnost pokazuju prepunim salama, dok se za pojedine sadrzaje gotovo redovno  trazi karta vise, ako se na vrijeme ne rezervise ili kupi.

Za mene je od ogromne vrijednosti i nesto sto nikada necu zaboraviti gostovanje sjajne Olge Odanovic u ulozi  Feme u „Pokondirenoj tikvi“, ili bozanstvenu Milenu Dravic, koja je pokazala svu svoju magiju i glumacku snagu u izvanrednom performansu igrajuci glavnu zensku ulogu u predstavi „Harold and Maude“. Njezin sjaj jos uvijek titra pred mojim ocima.

Moju odusevljenost necu kriti ni kada je rijec o komediji „Ljubavnik velikog stila“, koja je do suza nasmijala prisutnu publiku sjajna glumacka ekipa poput Milorada Mandica, Milana Kalinica, Katarine Zutic i ostalih.

Da nije bilo mog slucajnog clanstva i druzenja u jednom kulturno – umjetnickom drustvu i da nije interneta (facebooka) danas, preko koga se mogu dobiti informacije o raznim srpskim kulturnim dogadjanjima, ja bih bila uvjerena da ovdje gostuju samo neke Cice, Mice ili Goce, ciji nastupi pune razne diskoteke, uglavnom omladine porijeklom sa nasih prostora, a ciji se  plakati godinama pojavljuju na oglasnim zidovima po Becu.

Na svu srecu, nije tako.

WP_000592

O knjigama i citanju

Procitah danas u austrijskim dnevnim novinama na stranici „Citati“, izmedju ostalog, i citat austrijskog rezisera i dobitnika Oskara i mnogih drugih prestiznih filmskih nagrada (Zlatna palma, Zlatni globus), Michaela Hanekea. „ Jedno od velikih zadovoljstava koje covjek danasnjice jos moze imati je citanje“.

Samo oni koji u danasnje vrijeme u potpunosti uzivaju u citanju knjige jednako kao ljudi u ono vrijeme dok nije bilo televizije, kompjutera, filmova i ostalog, slozice se sa njim i razumjece sta je time htio da kaze.

Svima onima koji vole da citaju, nekada tesko pada odabrati knjigu u moru razlicitih pisaca, zanrova, tema, pa je preporuka prijatelja ili kriticara presudna u odabiru knjige. Desava se naravno da nas neka knjiga nakon sto smo je procitali razocara, ne ostavi dobar utisak zbog stila pisanja ili kraja koji nam se nije svidio, ili mozda poruka pisca nije bila dovoljno jasna, pa tako osim zadovoljstva, moze ostaviti i neki drugi utisak u nama. Mada i to iskustvo moze da posluzi za diskusiju ili da se jednostavno ne preporuci dalje prijateljima ili poznanicima.

Posto ja zivim u zemlji u kojoj se prica jezik koji nije moj materinji i koji je prilicno tezak i kompliciran, bilo mi je potrebno dosta dugo vremena da se odvazim poceti citati knjige na tom jeziku. U pocetku sam jezik ucila uz televiziju i citanje novina, rijecnik je uvijek bio pri ruci. Tako sam malo, po malo ulazila u srz jezika i pocela shvatati odredjene pojmove i izraze, pa i melodiku njemackog jezika. Jos uvijek sam  kada pricam ili pisem, nesigurna vezano za clanove koje oznacavaju muski, zenski ili srednji rod, jer nisu isti kao i u nasem jeziku. Ali citanje i razumijevanje u medjuvremenu je na sasvim zadovoljavajucem nivou.

Prava navala na citanje knjiga na njemackom jeziku pocela je prije nesto vise od desetak godina, kada sam pocela da radim u ovoj firmi gdje radim i dan danas. Kolege, svi do jednoga, bili su pravi zaljubljenici u knjige i njihova nacitanost bila je vise nego ocigledna. Dolazili su iz razlicitih strukovnih zanimanja ili su studirali razlicite oblasti, pa sam ujedno od njih mogla nauciti mnogo toga, dok su mi strpljivo i rado odgovarali na moja pitanja, jer mojoj radoznalosti nije bilo kraja. Oni su razmjenjivali knjige izmedju sebe, pa su tako i mene privukli da pocnem od njih posudjivati knjige i citati ih. Kada mi nesto nije bilo jasno ili nisam razumjela neku rijec ili pojam, oni su uvijek bili tu da mi objasne jednostavnijim rijecima.

Trenutno citam knjigu „Zajedno, to je sve“ francuske knjizevnice Ane Gavalde, jedne od najcitanijih autora na svijetu.

To je jedna od knjiga u nizu do koje sam dosla u sklopu akcije „Jedna knjiga, jedan grad“, koju organizira grad Bec uz pomoc mnogobrojnih sponzora, vec trinaestu godinu zaredom. U mnogobrojnim knjizarama, bibliotekama i visim skolama, uglavnom u oktobru mjesecu svake godine, gradjani Beca mogu doci do svog besplatnog primjerka knjige. Tom prilikom se citalackoj publici grada Beca predstavi jedan autor sa svojim bestselerom u tirazu od 100 000 primjeraka. Do sada su svoja djela predstavljali izmedju ostalih Frederic Morton, Johannes Mario Simmel, John Irving, Nick Hornby, Ruth Klüger.

Nekako mi je citava akcija u pocetku promakla, a kasnije sam uvidjela da je veoma tesko doci do vlastitog primjerka knjige, jer se brzo razgrabe, pa sam tako svoje prve primjerke preko veze uspjela dobiti (muz od jedne kolegice radi u knjizari 🙂 ).

Sve knjige koje sam uspjela procitati u sklopu ove akcije moram priznati da su mi se zaista svidjele i da su me odusevile i stilom pisanja a najvise temama. Izdvojila bih dvije knjige koje su na mene ostavile najveci utisak. To su istinite price inspirisane zivotom samih autora ili ljudi iz njihovog okruzenja.

Na prvom mjestu je knjiga kineskog pisca Dai Sijie „Balzac i kineska mala krojacica“, pisana jednostavnim stilom, u kojem se grubi opisi „preodgoja“ za vrijeme vladavine Mao Ze-Donga , ublazavaju duhovito docaranim dogodovstinama glavnih junaka.

Na drugom mjestu je svakako potresna autobiografija Ruth Klüger, knjizevne kriticarke austrijskog porijekla, koja zivi i radi u SAD od 1947.godine. Pod naslovom „Zivjeti dalje. Jedna mladost“ skupljena su njezina sjecanja na djetinjstvo i mladost kao Jevrejke u Austriji i Njemackoj za vrijeme nacistickog rezima, na prezivljavanje u koncentracionom logoru i zivotu poslije svega.

I ovu knjigu koju sada citam, privodim kraju. Radnja je smjestena u Parizu i govori o usamljenosti pojedinaca, troje mladih i jedne starice, koji igrom slucaja pocinju da zive zajedno i na taj nacin uvidjaju da zivot u zajednici ima svoje prednosti.

A sad idem da se prepustim zadovoljstvu citanja, dosta je bilo pisanja…

Ogledalo moje duse – poezija Radmile Djokic

Moram priznati da mi dusa jos radosno treperi od one veceri u kojoj me je poezija jedne carobne pjesnikinje iz Bijeljine vodila do najdubljih dubina moje duse.

Proslo je tek par dana, a ja sam jos uvijek zarobljena u emocijama koje su u meni izazvale njezine pjesme. Zelim vam predstaviti  Radmilu Djokic, i kao pjesnika i kao covjeka, sa cijom poezijom sam se prvi put srela prije par godina, zahvaljujuci njezinoj familiji koja zivi  ovdje u Becu.

Sa puno ponosa i ljubavi, njezina snaja mi je  tada govorila o svojoj zaovi pjesnikinji i njezinim pjesmama, nagradama, prvoj zbirci pjesama, jer sam bas tada i sama bila u fazi pisanja pjesama, pokusavajuci na taj nacin ublaziti svoju nostalgiju. Tada ni slutila nisam, da je to bio pocetak jednog divnog prijateljstva, koje je uslijedilo nakon sto sam procitala njezinu prvu knjigu „Stara kajsija“. Za sve one, koje cesto hvata nostalgija, koji ne mogu zaboraviti drage ljude iz djetinjstva, svoju rodnu grudu i staze kojima su trckarali kao djeca, razumjece me kada priznam, da sam  tada, citajuci Radmiline pjesme, plakala i jecala iz sveg glasa. Ali nije to bio plac tuge i zalosti, ne,  to je bio plac koji mi je ujedno pricinjavao radost, jer su mi njezine pjesme cistile dusu i obradovale srce. I spajale me sa najmilijima, kojih nema vise ili su daleko.

A onda je prije dvije i po godine uslijedilo dugo iscekivano upoznavanje sa mojom, slobodno mogu reci, srodnom dusom, iako je nju lako upoznati preko njezinih pjesama, jer su pisane iskreno i iz dubine duse. Jedno nezaboravno pjesnicko vece priredila nam je tada Radmila Djokic sa svojim prijateljima pjesnicima iz Republike Srpske. Maestralno su tada izvodili svoje pjesme, sarmirali nas svojim nastupom i osvojili nasa srca zauvijek.

I ne pretjerujem, vjerujte mi kada kazem, da je pjesnikinja Radmila Djokic sama satkana od ljubavi, a svaki atom njezinog bica zivi za umjetnost. Ona je romanticna dama, osvaja svojim sarmom i osmijehom, dobrotom i cistocom duse. Poznanstvo sa njom obogatilo je i oplemenilo moj zivot, dok su njezine pjesme ogledalo i moje duse. Jer dok ih citam, ja osjecam kako slojevi svega losega i negativnog sto utjece na moj zivot, polako nestaju, i ja se ponovo vidim jasno i susrecem sa onim istinskim „ja“, koje je oduvijek bilo sa mnom, ali skriveno, negdje, ne videci se u zamagljenom ogledalu.

Ovog devetog novembra Radmila je ponovo dosla medju svoje prijatelje u Becu da im predstavi svoju trecu zbirku pjesama „Moja cutanja“. Te veceri hodali smo po stazama djetinjstva, a prostorije SKUD-a „Karadjordje“  postale su tokom te veceri premale za svu ljubav koja je dopirala iz pjesama Radmile Djokic – ljubav prema najblizima, ljubav prema rodnom kraju, ljubav prema voljenom covjeku. Sve emocije koje su se redjale dok je pjesnikinja u svom umjetnickom zanosu izvodila pjesme, ogledale su se na svakom pojedinom licu iz publike.

„Poezija je najljepsi treptaj duse, razvigor zivota, kamen koji nam pada sa srca, cvjetna livada posuta sarenim cvjetovima, zanos koji podstice na ljudsko stvaralastvo, koje je kljucni preduslov naseg opstanka na nasoj prelijepoj planeti“ – kaze pjesnikinja Radmila Djokic i dodaje: „Talenat cuci u svima nama. Zivot ima mnogo raskrsca. Treba izabrati svoj put. Tu ulogu igraju: zelja, talenat, vjera, rad. Kada sam napisala prve stihove i rime nisam ni sanjala da cu objaviti tri samostalne zbirke. Pjesnik sam koji svoje pjesme pise grafitnom olovkom i srcem, i danas u vrijeme kompjutera. Poezija je lijek za dusu i lijepa su druzenja sa pjesnicima iz drugih gradova, sticu se prijateljstva.“ (odlomak iz intervjua koji je sa pjesnikinjom vodio Dragan Stodic)

Kroz stihove Radmile Djokic uzivamo i u nekim romanticnim trenucima, oni nas vode do povijesnih kulisa Praga i  Beca, pa bih ovo kratko predstavljanje dopunila i zavrsila jednom pjesmom, o ljubavi u gradu koji je Radmili prirastao za srce:

Ljubav u gradu valcera

Hocemo li na kafu do Beca,

dusa mi je tvog pogleda puna,

da u dvorcu carice Marije

divimo se ljepoti Senbruna?

Kraj Dunava primi me na grudi,

nek`zagrljaj svaku sumnju tjera

da ti slusam simfoniju srca

u tom gradu ceznje i valcera.

Dok setamo po Karlovom trgu,

tvoja ruka grli mi ramena,

hocu da te imam u zivotu,

nije vazno koliko vremena.

Pratice nas slike s putovanja:

vodiceva prica jednog dana

od nastanka dvorca Belvedere,

katedrale Svetoga Stefana.

I ljubi me u noci zvjezdanoj

dok nam mjesec vragolasto mase,

dijelicemo parce Saher – torte,

piti vino sve iz jedne case.

Uzivajmo, sve ce jednom proci,

od juce je sutrasnjica preca,

hocu da se veselo sjecamo

da smo isli na kafu do Beca.

(2012)

Procitajte i izvod iz biografije nakon slika 1506411_737892756279496_5113504842220925509_n 1012933_737915392943899_362358482127150690_n11601_737923932943045_4426338483814984129_n 10609577_737924952942943_5982020215433941154_n 10440755_737925292942909_4104826055379255791_n 10689967_737924962942942_3441443595603574729_n10805682_737931379608967_7266744094509882672_n

10453462_737939209608184_1964257084405349575_n

Fotografije: Rajo Junior Djokic

Izvod iz biografije Radmile Djokic:

Osnovnu i srednju skolu zavrsila je u svom rodnom gradu. Poeziju pise od 1983. godine. Pjesme je objavljivala u raznim listovima i casopisima („Svatovac“- Pozarevac, „Srpska vila“, „Semberske novine“, „Pravoslavna istina“ – Bijeljina, „Jesenjin“ – Beograd, „Koreni“ – Kumanovo, „Sidina“- Sid; te u zajednickim zbirkama „Svatovnica“ (1998 -2000) – Pozarevac, „Semberska lira“ (Bijeljina, 2004) i mnogim drugima kao i u antologiji Pere Zupca „Kad srce zasvetluca“ (Ruma, 2009) Ucesnik je mnogih festivala i pjesnickih manifestacija. Dobitnik je nekoliko vrijednih nagrada, a medju njima i Pjesnicka lenta 2011. u Modrici. Clan je SPKD „Prosvjeta“ i Knjizevnog kluba „Jovan Ducic“ u Bijeljini i Knjizevnog kluba „Savovanje“ iz Samca. Zivi u Bijeljini.

Lillian Bassman & Paul Himmel – dva zivota za fotografiju

Pod tim naslovom briljira aktualna privremena izlozba u beckom muzeju „Kunst Haus Wien“. Dva imena, dva zivota, spajaju se u ovoj izlozbi u jednu neobicnu umjetnicku simbiozu.

Rijetke su izlozbe koje na mene ostave tako dubok utisak i emocionalan dozivljaj, kao ova izlozba. Dvoje sjajnih umjetnika koji su u vrijeme vladavine konzervatizma, pokazali hrabrost u eksperimentiranju vezano za fotografiju, od motiva i modela, do procesa razvijanja.

Preko 77 godina ovo dvoje umjetnika bili su par, ali isto tako, u to vrijeme stvorili su svako od njih prepoznatljiv umjetnicki stil, koji bi se cak i danas mogao nazvati modernim.

Kada se procita njihova biografija, odgleda intervju koji je sa njima obavila  kustos ove izlozbe, Brigitte Woischnik, i kada elegancija (velikim dijelom vintage prints) i stilska sigurnost fotografija ucine svoje, svakog posjetioca ove izlozbe obavije poseban, neopisiv veo umjetnicke snage kojom vlada ova izlozba.

Lillian Bassman(1917-2012) i Paul Himmel(1914-2009), djeca ruskih i ukrajinskih emigranata u Sjedinjenim Americkim Drzavama, upoznali su se kada je ona imala sest, a on devet godina. Njihovi putevi su se opet ukrstili deset godina kasnije, otkada su postali nerazdvojni, a njihovi roditelji liberalnih shvatanja, dopustili su im vec u tom ranom dobu da zive zajedno.

Dok je Lillian studirala umjetnost i radila kao nagi model, Paul je radio kao profesor, a u slobodno vrijeme bavio se fotografijom. Poceo je raditi kao modni fotograf za razne americke modne magazine, ali njega je u fotografiji zapravo uvijek interesovao pokret (Lillian u jednom intervjuu: „Paul se bavio modnom fotografijom da bi nas prehranio, a ja sam se bavila modnom fotografijom jer samo to voljela“). Tako je u povijesti fotografije ostavio traga serijom fotografija New York City Ballet, u razdoblju od 1951-1952 godine, u kojima ples nije prikazan u mirujucim, staticnim slikama, vec su ti trenuci uhvaceni u tecnim studijima pokreta. Nakon neshvacenih, eksperimentalnih fotografija , koje su u to vrijeme bile daleko ispred svog vremena, Paul se pocinje uspjesno baviti psihologijom. Kao fotografa, veliku slavu mu je donijelo i sudjelovanje u najposjecenijoj putujucoj izlozbi svih vremena, „Family of Man“, u kojoj je bio zapazen sa 3 fotografije,a jedna od njih, „Botticelli Girl“, nalazila se i na pozivnici za prvu izlozbu iz polaznog Museum of Modern Art u New Yorku.

Paul Himmel

Paul Himmel

Lillian Bassman. Njezine slike su me posebno dojmile na ovoj izlozbi. Kao modni fotograf, razlikovala se u to vrijeme od svih svojih kolega. Za vizualizaciju njene idealne zene, ona daje prednost modelima duguljastih udova i labudjeg izgleda – one su za nju predstavljale ikonu zenstvenosti. Nadalje, kroz eksperimentalne procese u razvijanju filmova, koristeci u tom procesu cetkicu i boje, uspjela je u svoje fotografije pretociti i jednu vrstu  slikarskog dozivljaja.

Za vrijeme svog rada kao umjetnicki direktor u Harper`s Bazaaru, obiljezila je razdoblje 40- tih svojim jedinstvenim, bezvremenim stilom.

„Ono sto ona radi, ima, najkrace receno, magicnu snagu. U povijesti fotografije, nikome drugome nije uspjelo onaj trenutak koji ostavlja bez daha, a to je momenat izmedu nastajanja stvari i njihovo nestajanje, uciniti vidljivim“, rekao je jednom prilikom Richard Avedon, kojemu je Lillian Bassman pomogla ostvariti se u svijetu fotografije.

Njene radove otkrili su 90-tih godina umjetnicki direktori i  modni dizajneri poput Johna Galliana i angazovali je za modna snimanja, iako je tada imala nesto vise od sedamdeset godina.

Lillian Bassman

Ovo je samo dio impresija sa ove izlozbe, kao i veoma sazete crtice iz biografija ovo dvoje umjetnika, koji su me nevjerovatnom brzinom kroz svoje neobicno kreativno stvaralastvo, ucinili njihovim velikim obozavaocem.

slike preuzete sa:

http://www.kunsthauswien.com/de/ausstellungen/aktuell

Festival svjetlosti u Moskvi

Ne prodje neki vikend, a da moj brat, koji vec par godina zivi u Moskvi, ta dva dana ne iskoristi kako bi se sto bolje upoznao sa ruskom kulturom i znamenitostima, kojim ova zemlja obiluje.

Ljubav prema jednoj carobnoj Ruskinji, koju prate svi najbolji epiteti, prenijela se, sto se dalo primijetiti vec od prvog dana njegovog boravka tamo, i na zemlju u koju ga je ta ljubav dovela. Sa puno divljenja o ljepotama i iskrenog postovanja prema svemu sto ta zemlja pruza, kako svojim stanovnicima tako i svima onima koji tu zemlju posjecuju kao turisti, moj brat me redovno izvjestava i salje slike sa mjesta koje je posjetio.

Prosle zime su me zacarale bajkovite slike i bozicna atmosfera u Moskvi – kopije bozicnih vasara iz raznih zemalja, izmedju ostalog i potpuno identican becki Christkindlmarkt.

A da je Moskva grad cija se kulturna ponuda ne odnosi samo na stare majstore i klasicnu umjetnost, pokazalo se na nedavnom odrzanom cetvrtom medjunarodnom festivalu svjetla pod nazivom „Krug svjetlosti“.

Na tom festivalu su se posjetioci mogli uvjeriti, da za stvaranje sarene slike nisu uvijek potrebni samo boje i kistovi, vec se to moze uciniti i uz pomoc svjetla. Tehnika je toliko napredovala, da se sire i vizualne mogucnosti u umjetnosti. Moglo bi se reci, da je rasvjeta jedna od najbrze rastucih zanrova savremene umjetnosti.

Moj brat i njegova zena su tom prilikom uzivali u fantasticnim svjetlosnim i laser instalacijama.

Kao platno za svjetlosne slike, posluzio je izmedju ostalog, i Bolschoi teatar, gdje je u sklopu programa, nastupila i publiku pozdravila ruska operska pjevacica Lybov Kazarnovskya.

Nudile su se, kako mi je moj brat pricao, i radionice za sve one koji su se htjeli upoznati sa rasvjetnom tehnikom i oprobati se u stvaranju carobnih svjetlosnih slika.

Djelic te atmosfere da se osjetiti u slijedecih par slika:

IMG_3079

IMG_3080

IMG_3083

IMG_3088

IMG_3090

IMG_3091

 „Lybov Kazarnovskya na Krugu svjetla“ :

http://www.gazeta.ru/culture/video/lyubov_kazarnovskaya_v_kruge_sveta.shtml

Radosti zivota u bojama Filipina

Bild

Pretpostavljam da svatko od vas osjeca ponekad ponos kada neka osoba iz vaseg okruzenja, bilo da se radi o nekome iz kruga porodice, kruga prijatelja ili radnih kolega dobije neko priznanje, postigne uspjeh na obrazovnom ili poslovnom planu i slicno.
Kratko receno, znate da se radujete tudjoj sreci.

Meni uvijek pricinjava zadovoljstvo i cini me sretnom, sama cinjenica da ljudi koji su sastavni dio mog zivota,  svojim posebnim zalaganjem, talentom i upornoscu postignu uspjeh u zivotu i na tom putu ka konacnom cilju ostanu cvrsto nogama na zemlji.

Jedna od tih osoba, na koju sam jako ponosna i koju mi je cast imati u krugu prijatelja, je i moja kolegica Lalaine, mlada umjetnica sa Filipina. Koja me svih ovih godina, otkako se poznajemo, ne prestaje da iznenadjuje svojim mnogobrojnim talentima.

Njen zastitni znak je sirok osmijeh, koji ne skida sa lica, toliko tipican za ljude iz njezine zemlje. Iza fasade vesele i bezbrizne djevojke, krije se inteligentna i jaka zena, koja zna sta hoce. Kroz zivot se bori sama, oslanjajuci se na sopstvenu snagu, znanje i zivotno iskustvo.

Jake, samostalne, vesele, bezbrizne, luckaste zene su glavni motivi njezinih slika. Inspiracija su joj zene iz raznih kultura i zemalja svijeta, ali prvenstveno sa Filipina, zemlje u kojoj je odrasla i koja je jos uvijek bogata kontrastima i raznim predrasudama.

Jos kao mala djevojcica, isla je na casove klavira i pjevanja, a uz to je svoj likovni talenat njegovala kroz razne umjetnicke radionice, gdje su profesori davali ucesnicima potpunu slobodu izrazavanja, pruzajuci im tako mogucnost, da razvijaju sopstvene stilove.

Kasnije je nastavila svoju kreativnost siriti i na dizajn odjece, pa se tako deset godina bavila i modom. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada. Uporedo sa likovnom akademijom, apsolvirala je i marketinski menadzment.

Vise puta do sada sam se uvjerila da ima veoma veliki talenat i za fotografisanje, pa mi je jednom prilikom otkrila da je na akademiji likovnih umjetnosti dva semestra studirala fotografiju.

Svoja znanja iz svih tih oblasti, ujedinila je u svoj jedinstveni likovni stil. Osim sto voli da eksprerimentise sa raznim tehnikama, tako ona vrlo cesto veze i hekla detalje na svoje slike, ili, kao u zadnjih par godina, pricvrscuje neobicne kamencice pa tako njezine slike dobijaju i 3D dimenziju.

Medjutim, ono sto na prvi pogled izdvaja njezine slike i cini ih posebnim, jesu boje koje koristi. To su uglavnom tople, vesele boje, koje, kako kaze, nosi u srcu iz svog zavicaja. Svakako njezin jedinstveni stil izrazavanja salje pozitivne vibracije i cini da posmatrac osjeti neku vrstu zadovoljstva i zivotne radosti, uz osmijeh koji se sam stvara na licu. Dozivljaj koji samo moze da prija i razveseli dusu.

U Becu je imala mnogobrojne izlozbe, kako samostalne, tako i grupne, koje su pruzale uvijek nove mogucnosti upoznavanje sireg kruga ljudi sa njezinom umjetnoscu. Tako su je mnoge organizacije, posebno one koje se bave pravima zena, pozivale da svoje radove izlozi za vrijeme trajanja njihovih konferencija, jer su shvatile poruke koje salju njezine slike jakih, slobodnih, neovisnih zena.

 

Tako je ove godine pozvana da izlozi svoje slike u zgradi ujedinjenih nacija u Becu, za vrijeme trajanja konferencije o prevenciji kriminala.

Veliki uspjeh, svakako, za moju dragu prijateljicu i kolegicu. Nisam htjela propustiti taj veliki dogadjaj, pa sam je odlucila posjetiti danas i podijeliti sa njom to uzbudjenje i radost, koje se itekako moglo vidjeti na njezinom nasmijanom licu.

Provela sam jedan divno popodne sa njom i njezinim slikama, upoznala par interesantnih ljudi i prosetala hodnicima zgrade ujedinjenih nacija.

A ovih par fantasticnih slika, povesce vas u neobicni svijet jedinstvene Lalaine 🙂

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

 

 

 

 

Cudo od djeteta u njedrima Zaplanja

Interesantna prica o talentovanom djecaku iz Beograda, koji je vec sa dvije godine pokazao svoj veliki talenat u crtanju zivotinja, kruzila je danas internetom, a prenosili su je mnogobrojni portali. Kako kazu, cak su i americki mediji pisali o njemu.
I zaista, prikazani radovi su fascinantni, djeluje pomalo nestvarno cinjenica da ih je crtao djecak od jedanaest godina. „Bravo Dusane“, kazem kao i mnogi drugi odusevljeni citaoci i pridruzujem se zeljama da svoj talenat i dalje njeguje i vrijednim radom usavrsava.

A moj zadnji boravak u Zaplanju, ruralnom dijelu juzne Srbije, obogacen je time sto sam upoznala jednog osnovca, ciji me je umjetnicki talenat fascinirao i ostavio bez rijeci. Taj djecak  koji zivi i pohadja skolu u jednom zaplanjskom selu, vjestim prstima, sa mnogo strpljenja i ljubavi, modelira svijet zivotinja, likove iz romana i poznatih crtica – od plastelina.

Njegov ponosni otac, prisao mi je dok sam se druzila sa ostalom djecom iz tog kraja, i pitao me da li bih htjela da vidim neke radove njegovog sina koji se nalaze u kolima. Odgovorila sam potvrdno i tada nisam ni znala da se radi o necemu posebnom.

Poceo je iznositi mnogobrojne figure zivotinja, za koje sam u prvi mah mislila da su plasticne, kupovne. Malo bolje pogledavsi, vidjela sam tek da se radi o rucnoj izradi. Nisam vjerovala svojim ocima i samo sam ponavljala: „Ne mogu da vjerujem!“ Nista drugo nisam mogla da izustim.

Zirafa, bizon, copor vukova, tigar, lav, pingvin, orao, arapin, rimski vojnik, spiderman…  – svaka od figura uradjena do najsitnijeg detalja i odgovarajucih proporcija, pa se stjece utisak, da ce svaka od figura da ozivi i potrci po stolu.

 

„On sam mijesa razne boje plastelina da bi dobio odgovarajucu nijansu“, prica mi Nikolin otac sa sjajem u ocima. Gledam i slusam sa nevjericom. Pogled mi seta po stolu, minijaturna korpa sa vocem, morski svijet smjesten u zutu plasticnu casu koja predstavlja akvarij, selo strumpfova, likovi iz crtica Sundjer Bob.

 

Dok otac prica, Nikola ga ispravlja kada otac neku figuru predstavi pogresno.

 

A zatim sjeda u klupu, uzima papir i olovku, pa sve te zivotinje crta. Jednako perfektno i vjerodostojno, kao i svoje figurice.

 

Mogla sam samo ocu da kazem da Nikola obavezno upise umjetnicku skolu. Sigurna sam da ce uz ocevu podrsku, a i uciteljice, koja je jednako odusevljena Nikolinim darom, uspjeti da svoj talenat usmjeri tako da ga iskoristi za neko kreativno buduce zanimanje.

 

Ja mu to svakako od srca zelim.

A u sljedecih par slika, koje mi na zalost nisu uspjele najbolje, moci cete se sami uvjeriti, da se i u njedrima Zaplanja krije jedno cudo od djeteta.

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

BildVLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

 

 

 

 

Hundertwasser u vrtu sretnih mrtvaca

Vec se radujem tome,

i sam da postanem humus,

sahranjen go, bez kovcega, ispod lalinog drveta,

na mojoj zemlji u Ao Tea Roa.

****

Sahrana mora biti bez kovcega, tijelo da se umota u mrtvacko platno, ukopano najmanje 60cm ispod povrsine zemlje.

Treba se posaditi stablo iznad groba, kroz koje ce simbolicno,

ali i stvarno, mrtvac nastaviti da zivi.

****

Mrtvac ima pravo da se ponovo rodi u formi na primjer jednog stabla,

koje ce iznad i kroz njega da raste.

Tako bi nastala jedna sveta suma zivih mrtvaca.

Vrt sretnih mrtvaca.

Ovako je poznati austrijski umjetnik Friedensreich Hundertwasser (15.12.1928. – 19.02.2000.) razmisljao o smrti i onome sto dolazi poslije nje.

Ne samo da se njegov jedinstveni zivotni i umjetnicki stil razlikovao od ostalih njegovih savremenika, vec se i nacin njegove sahrane, po vlastitoj zelji,  umnogome razlikuje od opste poznatih rituala.

Tema smrti njemu nije bila strana, bila je sastavni dio njegovog zivota. Pratila ga je jos od djetinjstva, iz vremena nacisticke Njemacke, kada su u koncentracionim logorima poubijani skoro svi clanovi njegove porodice sa majcine strane, koja je bila Zidovka.

Citav svoj zivot, kako kroz svoju umjetnost, tako i samim neobicnim nacinom zivota kao i aktivnostima u oblasti ekologije, posvetio je prirodi. Koja je za njega bila ucitelj i postala neka vrsta religije.

I zbog toga je zelio da nakon smrti  postane dio te prirode, da se na gore opisan nacin sahrani i sto brze pretvori u humus.

Ao Tea Roa – naziv za Novi Zeland na jeziku Maorija, domorodaca te zemlje.

Otkako je jos kako dijete ugledao slike predivnih zelenih krajolika Novog Zelanda, Hundertwasser je sanjao o tome da jednog dana sa svojim brodicem otplovi do te zemlje.

I taj san se ostvario.  Pocetkom sedamdesetih godina kupio je u Veneciji stari ribarski brodic, preuredio ga za svoje potrebe i otplovio u pravcu Novog Zelanda. Tamo je kupio komad zemlje, zivio skromno i u skladu sa prirodom. Nakon nekoliko godina, dobio je i novozelandsko drzavljanstvo. U mjestu Kawakawa ostavio je umjetnickog traga, tako sto je, na molbu stanovnika, preuredio javni WC u svom prepoznatljivom stilu, sa puno zaobljenih linija, sarenih plocica i prozorima od boca. Bio je i politicki aktivan. Osnovao je gradjansku inicijativu za ocuvanje postanske zgrade u Kawakawa, a kao znak simpatije prema prastanovnicima Maorijima, projektovao je zastavu za Novi Zeland, u obliku savijene paprati – Koru, koja je bila njihov simbol. Nikada nije postala oficijelna zastava.

Da bi se zaokruzila citava prica oko njegove neobicne sahrane, treba spomenuti da je Hundertwasser osamdesetih godina proslog stoljeca kod novozelandskih vlasti predao  zahtjev da mu se odobri da bude sahranjen drugacije nego sto to propisi dopustaju. Naravno, da su bili zbunjeni jednim takvim zahtjevom, koji dolazi od covjeka koji je bio u dobrom zdravstvenom stanju i ne tako duboke starosti, ali su mu ipak dali tu dozvolu.

Svoju viziju „Vrta sretnih mrtvaca“ Hundertwasser predstavio je na istoimenoj slici koju je naslikao vec 1953. godine.

U njoj tematizira  sahranu u skladu sa prirodom. Prikazuje groblje okruzeno ogradom, nad grobovima su posadjena stabla, a ponegdje se vidje spirale, koje simbolizuju kruzni tok zivota. Zelene, nasmijane glave predstavljaju „sretne mrtvace“.

O stablima iznad grobova Hundertwasser je rekao:

„Ne umire se, vec se zivi dalje kroz drvo. Vracamo prirodi nesto, sto smo joj  oduzeli. A zauzvrat dobijamo cistu savjest i sretne mrtvace.“

Sliku „Vrt sretnih mrtvaca“ mozete naci na Google ako utipkate “ Der Garten der glücklichen Toten“