Mrkonjici – blago na dnu moga srca (II)

Mrkonjici, selo moje drago,

u tebi sam sretna bila,

ti si moje blago!

 

Nije blago sve sto sija,

ni biseri sa dna mora,

to su ljudi koje volim,

to je moja Boskovic familija!

 

Svaka minuta provedena kod njih,

meni je strasno godila,

srce mi je tamo ostalo,

k´o da sam se u njima rodila!

 

S velikom sam radoscu uvijek

u Mrkonjice dolazila,

s velikom tugom se borila

kad sam iz njih odlazila!

 

Ispred mrkonjicke skole

stara lipa kad procvjeta,

osjetim njen predivan miris

u kom god da sam dijelu svijeta!

 

Djed i baba su voljeli

sve redom unuke svoje,

da nam nesto ne fali,

znala sam da se boje

 

Kad u posjet dodjem

kod mog djeda i bakice,

jos sa praga od kapije

vidim babu, przi prijesne priganice!

 

I djed vec prsut narez´o je,

sareni se u tanjiru,

kako se tek radovah

i babinom skripavcu siru!

 

Uvijek sam se radovala

kad ugledam jos sa kapije

familija kad se skupi

sred djedove avlije!

 

One koji zive daleko,

koje ne vidjasmo cesto,

cekali smo s nestrpljenjem

da zauzmu svoje mjesto!

 

U vatrenjaci kad bi se sastali

djed i njegovi vrsnjaci,

svoje ratne price bi pricali,

oni su tada bili moji junaci!

 

Ja sam samo cutala

i gledala njihova naborana lica

a moja masta je u proslost lutala

jer svaka ta prica znala je moju znatizelju da zagolica!

 

Na Badnji dan u zoru

kuca se brsljanom kitila,

a na Badnje vece, cijelu noc,

u vatrenjaci se veselica vrtila!

 

Razno voce ja sam brala

s rodjacima mojim ljeti,

nije nam se bilo tesko

na visoka stabla peti!

 

Moju babu Zoru uvijek cu pamtiti

po njenom nasmijanom licu,

a svaki savjet koji je davala,

govorila je kroz neku poslovicu!

 

Gledala sam cesto noge njene

dok bi koracala u polju ispred mene,

vidjela sam tezak i naporan zivot

ispisan kroz nabubrene vene!

(uvod klikni ovdje)

Jedna od ulicica u Mrkonjicima – na vrhu ulice nalazio se i djedov tor za ovce i vrtine

Pogled na Popovo polje

Gumno i pojata u blizini kuce moga djeda (tu raste najsladja kruska na svijetu)

Bijele bosanke sljive u vrtu moga djeda

Djedova vatrenjaca obrasla u vinovu lozu

Sir skripavac 🙂

Da li je objasnjenje potrebno 🙂

Hercegovacka arhitektura

Kamen do kamena, pa ipak puna topline – Hercegovina

Mrkonjici – blago na dnu moga srca

 

Neizmjerna radost me je obuzimala vec od samog pocetka, kada bih saznala da idem kod djeda i babe na selo. Bez obzira da li svi porodicno ili kada bi mi roditelji nakon dugog moljakanja dopustili da sama otputujem kod babe i djeda za vikend ili neki raspust, radosti i uzbudjenju nije bilo kraja.

 

Iako je selo Mrkonjici svega sezdesetak kilometara udaljeno od Dubrovnika, putovanje bi mi se uvijek ucinilo dugo. Mozda i zbog mnogobrojnih krivina koje su mi redovno izazivale mucninu, pa je u autu ili autobusu uvijek trebalo imati pri ruci neku kesu ili bi vozac morao stati neki put dok se zeludac ne smiri.

 

Vec od trenutka kada bismo prosli Trebinje, pocela bih brojati sela kroz koja bismo prolazili do konacnog cilja. Sirom otvorenih ociju pratila bih table pred ulazak u svako selo: Staro Slano, Lug, Žulja, Kovačina, Mesari, Dobromani, Žakovo, a kada bih ugledala tablu sa imenom sela Tulje, znala sam, jos dvije krivine i eto me u mojim voljenim Mrkonjicima.

 

Strmi puteljak koji je od ceste vodio do djedove i babine kuce pretrcala bih cini mi se u par koraka. Stara murva kao svjetionik pored ceste udno tog puta docekivala je sve goste i ukazivala da su konacno stigli na odrediste. Onda bih zastala pred kapijom, puna iscekivanja da vidim reakciju babe i djeda, njihov osmijeh i radost sto me vide. Par sirokih stepenika i vec bih bila u avliji.

xxxxxx

Jedan dio svih tih uspomena na bezbrizne dane kod babe Zore i djeda Josipa, pokusala sam opisati u sljedecim redovima, prije par godina(klikni ovdje). Njih dvoje su za mene uvijek bili i ostali simbol skromnosti, nesebicnosti, ljudskosti i svega moralnog sto se danas polako ali sigurno gubi u svakome od nas.

I zato mi svako sjecanje na njih pomaze da se oduprem svemu sto danasnje vrijeme u sebi nosi, a sto se kosi sa moralnim vrijednostima moje familije.

Na taj nacin gajim uspomene na to vrijeme koje je bilo ispunjeno radoscu, toplinom i bezgranicnom ljubavi, vrijeme koje se nicim ne moze nadoknaditi ili ponoviti, ali zato ostaje duboko u mom srcu, da pamtim dok sam ziva.

Stara murva na slici vise ne docekuje goste, posjecena je prije par godina 😦

Vatrenjaca u kojoj se nalazi ognjiste – tu je djed susio meso i baba pekla specijalitete ispod saca

U hercegovackim selima nema vodovoda, pa se kisnica hvata u catrnjama(bunarima) – u ovaj kazancic se sipala voda pa smo se tu umivali ljeti i prali ruke. Pored njega je bila ucvrscena u zidu  jedna kuka na koju je baba kacila ujutru i uvece kantu sa svjeze izmuzenim mlijekom.

 

Selo Mrkonjici podijeljeno je na gornju i donju malu. U donjoj se rodio Sv. Vasilije

Crkva Sv. Vasilija sagradjena je na mjestu gdje se nekada nalazila njegova rodna kuca

Jedna od bezbrojnih nijemih svjedoka nekadasnjeg zivota u Mrkonjicima

Vrijeme igre

„Mama, ja sam kod kina!“ – bilo je sve sto bih mami doviknula izlazeci u sprintu iz kuce kada sam bila dijete. Ne bi me vidjala po cijeli dan, osim kada dodjem na rucak ili veceru.

 

A to kino – za djecu iz naseg komsiluka bilo je jedno veliko igraliste. Tacnije receno, tako smo zvali prostor ispred blagajne ljetnog kina, koji se nalazio u blizini nasih kuca. Bilo je prakticno imati ljetno kino „preko zida“, jer smo ljeti sa svojih balkona mogli gledati najnovije filmove koji su se prikazivali te sezone. Ozvucenje je bilo veoma jako, pa je u ljetnim nocima dopiralo i do nasih kuca.

 

Jedan dio tog prostora ispred kina sluzio je za parkiranje auta ljudi koji stanuju u blizini, a ostali dio vise je licio na dzunglu – mnogobrojna stabla koscela, ogromno drvo zove i gusto zbunje predstavljalo je nase malo carstvo za igru. Jedan uski puteljak, kao tajni prolaz od gustog drveca i ostalog raslinja vodio je do jedne stare kucice u kojoj je stanovao mladic sa svojim roditeljima, koji nas je cesto plasio svojim vikanjem kada bismo mi djeca bili preglasni tokom igranja. A mi bismo ga ponekad dovodili do ludila kada bismo mu vise puta zvonili na kapiji pa onda bjezali i sakrivali se da nas ne otkrije.

 

Cak i strmi prilaz tom prostoru ispred kina, od glavne ulice koja je vodila do njega, nije bio asfaltiran vec obrastao travom. Cijelo okruzenje bilo je zeleno.

Kao stvoreno za djecje igrarije.

 

A mi smo se najvise voljeli penjati po drvecima koscela. Bio je to pravi izazov. Takmicili smo se ko ce uspjeti najvise da se popenje po stablima koja su tek visoko imala razgranate grane, a u kasno ljeto, kada sazriju koscele, skupljali smo njezine sitne plodove u kesice. Te male crne bobice nisu davale puno slatkog mesa, ali je bilo zabavno „glodati“ ih. Kostice nismo bacali, vec su nam sluzile za igranje. Svako od nas imao je „puhalicu“, usku metalnu cijev u koju smo stavljali kostice koscele kao municiju i puhanjem u cijev gadjali jedni druge.

 

Na drvetu zove, koja je svojim neobicnim izgledom i cudno razgranatim granama podsjecala na pravu prasumu, pa smo se penjali po njoj i izigravali Tarzana.  U njezinim njedrima pravili smo i „loge“, kako smo ih zvali – tajna mjesta za skrivanje.

 

Po strmim puteljcima oko nasih kuca djecaci su se spustali na „karicima“, to je daska sa cetiri ili tri mala tocka koje su u kucnoj izradi pravili sami ili sa svojim ocevima.

 

S godinama se slika tog naseg malog zelenog igralista mijenjala. Zelene povrsine zamijenjene su asfaltiranim parkiralistima, a kada sam nakon mnogo godina obisla kraj u kome sam odrasla, nisam se mogla nacuditi brojnim visespratnim zgradama, oblozenim bijelim, kamenim fasadama. Tipicna arhitektura novih apartmanskih zgrada, ukrasene mnogobrojnim klima uredjajima, u sluzbi turisticke ponude i potraznje.

 

A i kina danas vise nema. Oronulo je i zaraslo.

Nema vise djecjih urlika ispred njega ni  glasova glumaca unutar njegovih zidina.

 

Ostale su samo uspomene na to vrijeme igre.

 

 

 

 

More, stijene, valovi

…kad nostalgija vlada…stihovi naviru i pomazu smiriti srce…

Na jugu

Rodila sam se na jugu

gdje sunce uvijek sja,

tamo nema mjesta za tugu,

tamo sam uvijek bila sretna ja.

Kad ugledam plavo more

bez kraja i bez dna,

sa lica mi nestaju bore,

s njim se osjecam sigurna.

Gledajuci kamen bijeli,

kako nemilosrdno ga sunce pece,

uspomene dolaze same

i suza niz lice tece.

Mnoge tajne su znali

more, pijesak a i stijene,

a mucnu tugu su ispirali

veliki, snazni valovi

i lomili je sve do pjene.

Kada u nemirnoj noci

izgubi se dan,

ja cu opet moru doci

i pozeljeti mu slatki san.

Slusam kako more stijene ljubi,

to predivan je poj,

dok stvarnost polako se gubi,

ja tonem u spokoj.

Wien, 2008. by Mala Prge

Dubrovacka kolenda – dragi zvuci mog djetinjstva

Dobar vece mi kucamo

Badnje vece cestitamo,

mi smo dosli kolendati

Vasem dvoru hvale dati.

Visoki su ovi dvori

A u njima zlatni  tori

U torima golubica

Nasa vrijedna domacica.

Nece gospodja neharna biti

Kolendarima ne udjeliti.

Odje, odje, na zdravlje Vam

Badnja vece dodje.

Nasega gospara pri dvore

Pjevajmo braco do zore.

Ovo je tekst pjesmice, koju rado pjevusim ponekad bez obzira koji je dan ili dio godine, jer me podsjeti na neke lijepe i vesele dane mog djetinjstva u Dubrovniku.

Rijec je o kolendi, jednom lijepom obicaju u Dubrovniku za vrijeme bozicnih i novogodisnjih praznika.

Na Badnje vece, u vrijeme prvog mraka, manje i vece grupice djece idu od vrata do vrata i pjevaju ovu pjesmu. Na lijepim zeljama, izrecenim u stihu i u tako dobro poznatoj melodiji, domacini se zahvaljuju slatkisima, vocem i onim cemu se djeca posebno raduju, novcem.

U ponekoj kuci domacini, prije nego sto daju dar kolendarima, cekaju da se ispjeva kolenda po nekoliko puta. Sa osmjehom na licu i zdjelicom kolaca ili vecom novcanicom u ruci,  testiraju tako glasovne moci malih kolendara.

Ona djeca koja imaju iskustva u kolendanju, vec poznaju darovitost pojedinih domacina. Sto znaci da ne daju svi zadovoljavajucu sumu novca, vec sa svojim skrtim iznosom izazivaju razocarenje, a ima cak i onih koji uopce ne davaju novac, vec samo kolace. Onima koji nikako ne otvaraju vrata (a ima i takvih) pjevaju se na kraju stihovi poput ovoga:

“ Ispred kuce raste loza,
a u kuci gospodja koza“

pa se onda pobjegne.

Ukoliko je u nekoj grupi djecak ili djevojcica sviraju neki instrument koji prati pjevanje, najcesce je to gitara, onda ta grupa ima vece sanse kod domacina izmamiti vecu svotu novca.

Sve to se te veceri dobije na dar, dijeli se kada kolendanje zavrsi, naravno ravnomjerno na sve clanove grupe.

Ono sto mi je posebno drago, gledajuci iz danasnjeg ugla, sudjelovati u kolendi  nije bilo pitanje vjere, vec cinjenice da si gradjanin grada Dubrovnika. Pjevanjem u kolendi, odrzava se tradicija grada koji je oduvijek  kroz svoju povijest, bio otvoren za sve ljude i u kojemu je vladalo medjuvjersko postovanje.  To je duh Dubrovnika u kome sam ja imala priliku odrastati.

Tako je nama djeci  pravoslavne vjeroispovjesti  bilo normalno kolendati na katolicko Badnje vece zajedno sa ostalim prijateljima,  kao i sto je bilo normalno da djeca katolici, jednako tako veselo i motivisano, pjevaju srpskim domacinima za pravoslavno Badnje vece.

Znalo se koja porodica kada slavi koji Bozic, pa se tako sve  lijepo rasporedjivalo, dok se uoci Nove godine kucalo i kolendalo ispred svih dubrovackih  vrata. Naravno, sve u sirem susjedstvu (komsiluku).

Lijepo bi bilo kada bi suzivot ljudi raznih vjera, uvijek i svugdje,  bio ispunjen medjusobnim razumijevanjem i  postovanjem. Kao nekada.

Zeljela bih da svi dijele moje misljenje i uvjerenje, da je razlicitost  pozitivna pojava, koja bi se trebala shvatiti kao  dopunjavanje  znanja i prosirivanje vidika.

I da je obogacenje vlastitog zivota.

Tetkina pita u Dubrovniku, utovljena patka i mala skola razvlacenja pite

Sve mi se cini da imam ugradjen neki mehanizam, sto mi omogucava da sve sto je bilo lose u mom zivotu ostavim iza sebe i zaboravim. Zauvijek. A da svaki lijep trenutak i sjecanja na neke drage ljude  izviri iz nekog kutka u mojoj glavi i izazove osmijeh na lice i pricini radost. Mislim da sam pomocu tog mehanizma uspjela svoj zivot uvesti u neki balans te tako mogu uzivati u trenucima srece koja se nudila na raznim raskrsnicama mog zivota tokom svih ovih godina. A ponekad me i neke sasvim obicne stvari ipak sjete na epizode iz zivota koje zelim zaboraviti. Tako skoro uvijek biva kada pravim pitu od kora koje sama razvlacim. To me je naucila moja tetka, koja me je od milja zvala Mala Prge. Ona je dobri andjeo mog djetinjstva. Tu skolu pravljenja pite prosla sam za vrijeme ratnog stanja u Dubrovniku. Vrijeme, koga se ne sjecam tako rado. Tada se u blokiranom gradu dobijala humanitarna pomoc, koja se uglavnom sastojala od osnovnih namirnica, poput brasna, ulja, rize i poneke konzerve. Moja mama se tada ispraksirala praviti odlicne ustipke, uglavnom za dorucak, a moja tetka je skoro svakodnevno pravila pite, i to – od krompira. Promatrala sam je tada kako vjesto razvlaci svaku koru, tako tanko, da se sve proziralo kroz nju. A kada bi koru razvukla preko cijelog stola i kada bi se na nekim mjestima kora podigla i pomalo naduvala kao balon, tetka bi saljivo rekla : „Vidi je, al bala(igra) po stolu“. To je bio znak, da je bila jako ponosna na svoje umijece i da je i taj put majstorski zamijesila i razvukla tijesto. U meni  je svojim umijecem probudila znatizelju i volju da se okusam i ja u toj majstoriji, pa mi je postepeno otkrivala sve tajne oko pripreme kora i pravljenja pita. Tokom svih tih mjeseci, taj jednolican jelovnik sastavljen od namirnica bogatim ugljenim hidratima, ostavio je na meni jos nekih posljedica, a to je da sam u Bec dosla punackog izgleda, utovljena kao patka. Jucer sam planirala uz kuvan kiseo kupus napraviti kiselu banicu, pitu od sira kako se sprema u Zaplanju, rodnom kraju moga muza. Ali on je jucer izrazio zelju da napravim sukanu banicu, kao sto je pravi njegova majka. Ali posto ne znam tako da sucem, odlucila sam da ih napravim na moj nacin. I  tako sam poslije dugo vremena razvlacila kore za pitu, pa sam se opet sjetila moje tetke i njene pekarske skole (u ratnim uslovima). Na svu srecu, losa strana tih sjecanja samo bljesne djelicem sekunde i nestane. Pa ako nekoga interesuje, moze da procita i pogleda sta sam ja to naucila od moje tetke 🙂 Znam da se vecina domacica danas koristi gotovim korama, ali one ni priblizno nisu ukusne kao one koje, ako znaju, same naprave. Ja licno uzivam dok ih pravim, a jednako kao moja tetka, uvijek sam ponosna na sebe kada mi dobro uspiju(moram priznati, uspiju mi svaki put 🙂 ). I necu pretjerati ako kazem da me to i opusta, jer to uvijek radim kada imam vremena i ne zurim nigdje. Moglo bi se reci da je to i neka vrsta antistres terapije za mene. Tijesto koje se glatko zamijesi samo od brasna, mlake vode i soli, podijeli se u loptice. Treba da odstoje dvadesetak minuta, pokrivene krpom. Zatim se na pobrasnjen pamucni stolnjak kora istanji valjkom sto je moguce vise, i pritom se sa povrsina uvijek posipa brasnom, kako se valjak ne bi lijepio za tijesto. Nakon sto se tijesto valjkom maksimalno istanjilo, skloniti visak brasna sa povrsine kore. Pouljiti koru i razmazati rukom cijelu povrsinu. Podigunuti koru sa stola i sa sakama doprijeti do sredine kore i lagano vuci od sredine prema kraju kore, kako bi se sredina maksimalno razvukla. Spustiti koru na sto i krajeve takodjer sa sakama rastanjivati sve u krug a zatim i prstima. Ako se napravi i neka rupica na krajevima, nije strasno, sve se to kamuflira kada se kora savije. I najboljim majstorima se to ponekad desi 🙂 Slabo se vidi na ovoj slici, ali nazire se malo kako kora „bala“(igra) Kada se kora maksimalno rastanjila, ponovo je malo zauljiti i prekriti nadjevom. Podignuti jedan kraj stolnjaka i pustiti da se kora do pola uvije, pa onda drugi kraj stolnjaka da se uvije i drugi kraj. Najsladje su pite koje se peku u okrugloj tepsiji, pa tako prvu koru vec na stolu uviti u krug i staviti na sredinu tepsije, pa onda sve sljedece pazljivo namotavati oko sredine. Peci na 200C p.s. Fotografiranje sam prepustila mojoj jedanaestogodisnjoj komsinici, koja kako kaze, nikada nije vidjela njezinu mamu da pravi pitu na ovakav nacin, vec samo sa gotovim korama. Sljedeci put cu pozvati njenu mamu, na kurs razvlacenja kora 🙂

Picari i ostali gosti

Ja sam toliko voljela i jos volim moga djeda i moju babu  sa majcine strane, da sam kao djevojka pored klasicnih zamisljanja koje osobine moj buduci muz treba da ima, zeljela takodjer da on slavi slavu Nikoljdan.  Samo zato sto je i moj djed slavio tu slavu, pa sam htjela na taj nacin da budem uvijek povezana sa njima i onda kada jednog dana fizicki vise ne budu medju nama.

I nekim cudom, zelja mi se ostvarila. Naravno da to nije bio presudan kriterij i razlog za udaju, ali mi je naravno bilo drago kada sam saznala za taj detalj od mog  tada buduceg muza.

Rado se sjecam svakog trenutka provedenih na selu kod djeda i babe, a naravno u vrijeme slave kao i za Bozic, osjecalo se posebno praznicko raspolozenje u kuci. To je bila prilika da se veliki broj clanova porodice okupi i zajedno sa mnogobrojnim prijateljima uz dobru kap i bogatu trpezu obiljezi taj dan.

Moja najmladja tetka, tada neudata, dosla bi par dana ranije da pomogne u temeljnom sredjivanju kuce i pripremi jela i kolaca. Djed je bio zaduzen da isijece prsut i pripremi meso za pecenje, obicno je to bila ovca na raznju. Svoje goste na slavi djed je sluzio domacim vinom i domacom rakijom. Uvijek sa osmijehom na licu koji je odavao njegovu iskrenu dobrodoslicu i radovanje svakom gostu.

Posto gosti za slavu dolaze neprekidno, obicaj je u Hercegovini da se tanjiri sa mezom i kolacima ne sklanjaju sa stola, cak i kad se rucak zavrsi. Na tim tanjirima se sarene tanko sjeceni listovi prsuta, domaci specijaliteti od sira, koje baba vrijedno sprema preko cijele godine. To su sir iz mijeha, sir u ulju ili suseni sir na zraku. Sve to aranzirano sa kiselim krastavcima i maslinama. Kroz sve te specijalitete probole bi se cackalice koje su zamjenjivale viljuske.

Gosti koji bi dolazili iz daleka  dan uoci slave, a potom i prenocili, zapocinjali bi vec vece uoci slave sa domacinom veselo nazdravljati. Ti gosti se zovu picari. Naziv je ostao i za one goste koji ne mogu doci bas na dan slave, vec gledaju da dodju uvece pred slavu.

Tako sam ja sinoc ovdje u Becu, bila picar kod mog ujaka.  Zbog posla nisam u mogucnosti proslaviti slavu sa njim i ostalim gostima danas na dan slave, kao i skoro svake godine. Ali u jedno sam sigurna, da sam i u njegovim ocima sinoc vec vidjela istu onu iskrenu radost nasem dolasku i isti topao osmijeh kao i nekada kod mog djeda.

A kad moj muz preuzme slavu od njegovog oca jednog dana, znam da cemo domacinsku gostoljubivost on i ja nastaviti, koju smo naslijedili od svojih predaka.

On od svog oca, ja od mog djeda.

 

Krtola

Bilo je to na veceri kod prijatelja iz Srbije, koje smo nedavno upoznali.

Sjedali smo u opustenoj atmosferi i uzivali u delikatesama prave srpske kuhinje. Nije nedostajalo ni bogate meze, ni sarme, ni pecenja, a posebna delicija, bar za mene,koja nikada nije jela divljac, bio je i gulas od srnetine, vrhunski zacinjen i spremljen.

Domacica se cak potrudila da se oproba u kuvanju rakije, kako bi upotpunila ugodjaj te zimske,hladne veceri i posluzila goste.

Praveci je prvi put, nervozno je vise puta, provjeravala sastojke i proceduru na malom papiricu gdje je zapisala recept dobijen od oca preko telefona. Pijuckajuci kuvanu rakiju, koja, s obzirom da je pravljena prvi put i nije tako lose ispala, upoznasmo se malo bolje sa novim prijateljima i uvidjosmo da nam njihovo drustvo godi, jer bili su nasih godina, slicnih interesovanja i razmisljanja. Jednako i veseli i raspolozeni kao i mi sami, nisu dozvolili da svakodnevne brige i problemi budu tema te veceri.

U neko doba, pridruzila nam se i majka domacice, koja zivi u blizini. Zena pedesetih godina, ozbiljnog je lica sjedala sa nama i sve vrijeme me promatrala i pomno slusala kako pricam. U prvi mah mi nije bilo jasno zasto, ali onda ona progovori : “ Jao, kad te slusam, pa ti nista nisi promenila tvoj crnogorski govor. Podseca me na nasa letovanja u Crnoj Gori. “ Mada mi nije bilo prvi put da neko iz Srbije uoci moj drugaciji govor i smatraju me Crnogorkom, bila sam pomalo iznenadjena i prozborih nasmijanog lica: „Ne, nisam ja iz Crne Gore, ja sam porijeklom iz Hercegovine. Mi jesmo blizu,ali se razlikujemo po govoru. “ Ona kao da to nije cula ili nije razumjela sto sam joj rekla, i dalje me posmatrala tako, kao da gledajuci mene vraca film njezinih sjecanja sa ljetovanja u Crnoj Gori pa dodade :“ Krtola. Znas li sta je krtola?“.

Vec mi cijela situacija postade simpaticna i ja joj opet, uz jos veci osmijeh odgovorih :“ Pa naravno, to je krompir. I kod nas u Hercegovini se kaze krtola.“ (Jooooj, otkad nisam cula tu rijec, prodje mi kroz glavu.) „Kad sam bila kod vas u Crnoj Gori na moru“, nastavlja ona, „domacini su spominjali krtolu, a mi nismo znali najpre sta je, pa sam dobro upamtila tu rec. Eeee, kad te slusam, pa nista nisi promenila tvoj crnogorski govor“.

Nisam htjela vise da je ubjedjujem ko sam, sta sam, odakle sam, vidjoh, uzaludno bi bilo. To sto vec dugo godina zivim daleko od rodnog kraja i dragih mi ljudi, otudjilo me i od mnogih rijeci koje su me okruzivale dok sam odrastala i dok se nisam otisnula u neke druge krajeve, koji su u medjuvremenu postali moj dom. Ali bar me tog trenutka, ta zenica, sa tom jednom rijecju, poveza sa mojim rodnim krajem i zagrija, vise nego ona kuvana rakija, dusu I srce. Jer me podsjeti na krtolu pecenu u zaru na ognjistu, kod mog djeda, u Hercegovini.

A i svi Hercegovci, ma gdje zivjeli, kazu, nema sladje krtole od one koja se rodi iz skrte, hercegovacke zemlje.

p.s.

napisano prosle zime 🙂

Ognjiste

U Austriji kao i drugim zemljama sirom svijeta, postoje udruzenja koja kroz pjesmu i igru cuvaju srpsku tradiciju i obicaje medju mladima rodjenim u tim zemljama.

Vecina tih tzv. klubova ima svoje prostorije u kojima se odrzavaju folklorne probe. Dok djeca isrobavaju nove koreografije, roditelji ih cekaju druzeci se uz neko pice ili drustvene igre.

Gruppe plesaca podijeljene su u pocetnike, srednju grupu i veliki ansambl. Organiziraju se nekoliko puta godisnje priredbe na kojima djeca pred roditeljima i brojnom publikom pokazuju svoje umijece.

Nekada su priredbe u organizaciji vlastitog kluba, a nekada se putuje i u druga mjesta u Austriji kao i u druge zemlje, gdje drugi klubovi organizuju priredbe, pa tako poznanstva prelaze granice gradova i zemalja.

Koliko su koji plesaci pojedinih klubova usavrsili neku koreografiju, pokazuje se prvo na austrijskoj, pa onda na evropskoj smotri. Uvijek su konkurencije jake, jer svi hoce osvojiti prvo mjesto u zelji da budu proglaseni najboljim od najboljih.

Pored folklora, na tim smotrama postoji i takmicenje u pjevanju narodnih pjesama, izabiraju se najbolji orkestri, a svoj likovni i literarni talenat takodjer je moguce pokazati u takmicenju u tim disciplinama.

Sve to prate oci i usi strucnog zirija.

I moj sin je nekoliko godina igrao folklor, pa je posjeta klubu tada bila na svakodnevnom redu.

Nastala su divna i trajna prijateljstva, kako sa ostalim roditeljima tako i izmedju mog sina i ostale djece.

Upoznala sam se ja i sa divnim igrama iz cijele Srbije i sire, a uz pomoc jedne dobre prijateljice koju sam tamo upoznala, uspjela sam nauciti i igrati kolo. Bas je bila strpljiva sa mnom, jer sam igrala kao da imam dvije lijeve noge i u pocetku nisam mogla da pratim ritam. Malo,po malo i uz stalno brojanje kako mi je objasnjavala, moja zelja da i ja uskocim na priredbama u kolo bila je ispunjena. To joj nikad necu zaboraviti.

Na svim tim putovanjima oko nastupa i takmicenja, obavezno roditelji prate svoju djecu, pa sam tako i ja par puta pratila mog sina. Poseban je osjecaj koji u momentu nastupa svog djeteta roditelj tada osjeca. Tradicionalna muzika svirana uzivo, koja srce ispunjava i tjera osmjeh na lice, dok malisani cupkaju opancicima sitne korake. I svi k`o jedan, uigrani i nasmijani. Uvijek sam se divila toj djecici, kako zapamte svu tu koreografiju, sa naglim preokretima i raznim koracima, pruzajuci nama publici tako predivan dozivljaj.

Jednom sam se i ja prijavila da sudjelujem u literarnom natjecaju.

Tema je bila poznata tek kada su se svi takmicari okupili i dali svoje podatke. Zadala je jedna profesorica srpskog jezika, ali sam se tada cudila sto je naziv teme bio jako dugacak i zamrsen, zbog djece koja ionako ne znaju srpski jezik najbolje. Sjecam se samo glavnih rijeci teme, a to je bilo kandilo, Srbija u mom srcu…i nekako jos dalje.

Na moje pitanje, da li moze i pjesma da se napise, jer tada sam bila u toj fazi, odgovoreno mi je da je mala sansa da se uzme u obzir, jer postoji veca mogucnost varanja, npr. da se pjesma napise kod kuce i tamo samo prepise. Prozni tekst je ipak bio trazen i davao prednost.

Mucila sam se da napisem neku pricu, ali nekako mi rijeci nisu isle. Pocela sam onda ipak da razmiljam u stihovima iako sam znala da sa pjesmom necu moci osvojiti neko mjesto. Ali, kako se ono kaze, vazno je ucestvovati.

Tako je i bilo. Neki drugi tekstovi, koje ne znam zasto niko nije procitao za vrijeme trajanja programa, su pobijedili. A moja pjesma je ostala, i bas mi je drago da sam je tada napisala, posebno mi je draga.

Utjesno je bilo sto je jedna druga clanica naseg kluba osvojila prvo mjesto recitujuci pjesmu Matije Beckovica „Kosovo polje“. Recitaciju je izvela takvom snagom, ubjedljivo, istinski, iz dubine srca, ne trepcuci. Odusevljena publika a i ziri, njezin nastup najprije je nagradila velikim aplauzom, a kasnije i prvim mjestom.

A sad moja pjesmica…uspomene na neke lijepe trenutke kod babe i djeda

Ognjiste

Nekada je grijala me

topla vatra sa ognjista,

u mom selu, u Popovu,

a sad tamo nema nista.

 

Priganice, prijesne, vruce,

cvrcale su sa ognjista,

sto ih meni baba pekla,

a sad tamo nema nista.

 

Djeda, starog, partizana,

slusala sam kraj ognjista,

dok mi prica ratne price,

a sad tamo nema nista.

 

Sladak bjese nama djeci,

hljeb pecen sred ognjista,

u kaculu kuvan kupus,

a sad tamo nema nista.

 

Sada mene u tudjini

grije mjesto ognjista,

kandilo sto palim nocas;

a sad tamo nema nista.

LIPA

Medna lipa procvjetala,

miris tece svakom zilom,

oci sklapam, sanjam, mastam

o vremenu minulom.

 

Miris lipe podsjeca me

na drage mi ljude, mile,

svoju ljubav prema bliznjim

u ocima sto su krile.

 

Babin osmjeh milov´o me

kao sunce sto ljetno budi,

unuke je sjetovala da budu

dobri i posteni ljudi.

 

Za sve djecje nestasluke,

djedu nije bilo zao,

voljeli smo ga zbog toga,

jer sve nam je dopustao.

 

Dragi djed je dobro znao

da smo samo jednom djeca,

stitio nas od sveg loseg,

volimo ga, postujemo mi unuci kao sveca.

 

Na sve dobro u djetinjstvu,

miris lipe simbolise,

i spaja mi dusu, srce,

s dusom onih kojih nema vise.