Domaci burger – savrsen recept

Kakav McDonald, kakvi bakraci! Napravite savrsene burgere od domacih pogacica/lepinjica, ukusnog sosa i jednostavnih, ali odlicnih pljeskavica.

Kada se prave burgeri u kuci, najvise se njima naravno raduju djeca. I veoma rado skakucu oko sporeta, nudeci svoju pomoc u zelji da i sami sudjeluju u pripremi, sto ih zaista, zaista veoma zabavlja.

Pogacice naravno moraju mame da pripreme, a za njih je potrebno:

1 veliko jaje

40g secera

230ml vode

500g brasna

1 suvi kvasac ili pola kocke

45g mekog maslaca

35g mlijeka u prahu (ako nemate, onda jedan dio kolicine vode zamijeniti mlijekom)

za premaz: 1 manje jaje i sezam

Sve sastojke za tijesto zamijesiti zajedno, najbolje mikserom sa nastavkom za tijesto i mijesiti 3 minute na srednjoj brzini, a zatim oko 5 minuta na jacoj brzini, kako bi se glutenske strukture dobro razvile. Ostaviti 1 sat da tijesto naraste.

Naraslo tijesto podijeliti na 8-10 dijelova iste velicine, umijesiti u loptice te pri tome stranice mijesiti prema unutra, kako bi se garantovalo da se tijesto podigne u sredini, kako bi dobile tipican izgled. Oprezno loptice malo pritisnuti i ispod folije ostaviti jos 30 minuta da narastu.

Na kraju ih premazati sa umucenim jajetom i posuti sezamom.

Peci na 180°C oko 15-20 minuta.

Ako su vam djecica malo veca, oko 10 godina ili vise, onda im dajte recept za ovaj sos i neka sami mjere i izmjesaju, iz iskustva govorim da ce im to biti vrlo zabavno i da ce im vrijeme dok burgeri budu gotovi brze i interesantnije proci.

Za sos je potrebno:

120ml majoneze

1/4 sirceta od bijelog vina

1/2 kasikice luka u prahu

1/2 kasikice bijelog luka u prahu

1/2 kasikice mljevene paprike

2 prstoveta soli

2 kasikice senfa

i worchester sosa po ukusu, za dodatan smek,  ukoliko ga imate u kuci

Sve sastojke dobro izmijesati i staviti u frizider do serviranja burgera.

Otkako sam gledala jednu emisiju sa Jamie Oliverom, u kojoj  on za burgere pomijesa samo mljeveno meso, so i biber, nakon toga i isprobala, ne vracam se starim navikama gdje sam stavljala i jaje, i luk, i prezlu ili stari hljeb i slicno. Samo jednostavno i nema greske- razlika ogromna!

Moj najmladji sin, koji zeli biti kuhar, vjerujte mi, veoma je kreativan u kuhinji, iako ima samo 12 godina. On uziva u pripremi burgera, pri cemu mu (a i meni) dobro dodje ova mala, jednostavna spravica, sa kojom se oblikuju savrsene pljeskavice.

Pred kraj przenja ( moze i na gril tosteru) moj sincic stavi po jednan ili dva lista cheddar sira(vjerujte mi, on je najbolji za burgere) na meso, da se pocne topiti.

Sad slijedi najzabavniji dio – slaganje hamburgera 😉

Mi prvo donji dio lepinje premazemo sa sosom, pa onda dodje na to meso sa otopljenim sirom, pa po zelji luk i paradajz isjecen na kolutice, zelena salata, kiseli krastavci, kecap….  Zabava bez kraja 🙂

Sad samo jos da kazem: prijatno!!!

 

Cheesecake sa prelivom od voca

Skoro vecina recepata za razne cheesecake kombinacije sadrze osim kreme sa sirom i neki od biskvita kao podlogu. A cesce se u zadnje vrijeme koriste mrvljeni keksi sa puterom, koji se peku ili ne, ali i fil od sira se sve manje pece, vec se pravi na hladno, sa zelatinom.

Ovaj cheesecake nema nikakav biskvit ili neki drugi sloj kao dno, vec samo kremu od sira koja se pece i prelije ukuvanim vocem.

Ljubiteljima cheesecake-a, nije potrebno nista vise za potpuni uzitak!

Za smjesu sa sirom potrebno je:

250g secera, 200g maslaca, 1 vanilin secer, 6 jaja, 1 kg svjezeg neslanog sira, 2 kasikice praska za pecivo, 100g griza.

Priprema:

Maslac, secer i vanilin secer umutiti mikserom.

Jaja razdvojiti u bjelanjke i zumanjke pa zumanjke dodati u mjesavinu masla i secera. Dodati sir.

Griz i prasak za pecivo promijesati i dodati u masu. Na kraju umutiti snijeg od bjelanaca i rucno, kasikom pazljivo umijesati u masu.

Sipati u dobro maslacem premazan kalup od 26cm, u prethodno zagrijanoj pecnici na 170*C, oko sat vremena.

Dok se hladi, pripremiti preliv.

Za preliv je potrebno:

100g secera, 1 kasika gustina, 1/2 kasikice vanila ekstrakta, 60 ml vode, 2 kasike soka od limuna, 250g svjezeg ili zamrznutog voca( maline, kupine, borovnice)

Secer promijesati sa gustinom. Dodati ekstrakt vanilije, vodu i sok od limuna, te izmijesati glatko. Prokuvati tu mjesavinu i dodati pola kolicine voca, kuvati 2-3 minuta. Tekucina bi se trebala zgusnuti, a raspuknuto voce dati lijepu boju. Skloniti s vatre i dodati ostatak voca. Malo ohladiti i preliti preko ohladjenog cheesecake-a.

PO zelji posuti listicima badema.

Cooking with Zoki – gastro blog koji me odusevio

U moru gastro blogova i recepata koji se objavljuju na njima, uvijek se nadje po neki recept koji vam zapne za oko i kazete kako morate da ga isprobate. Cesto puta se svima nama ipak desi da to ipak ne realizujemo, iz raznoraznih razloga. Pa zaboravimo i na recept i na to da mu se ponovo vratimo i isprobamo, koliko god recept primamljiv bio.

S druge strane, naidjete na neki blog koji ne mozete prestati „listati“,  kada ga jednom otvorite. Pregledate sve slane, sve slatke recepte, predjela, torte, likere, pronadjete svoje favorite za pocetak koje morate isprobati prvom prilikom. I ne izlaze iz glave dok se zaista ne prihvatite tog izazova. Jer su vas jednostavnost sastojaka i izgled jela na predivnim fotografijama osvojile iz prve.

Tako je bilo kod mene, kada sam otkrila blog „Cooking with Zoki“ i pocela da „studiram“ njezine recepte.

Najprije sam isprobala svatovske kiflice, iako se nije bilo lako odluciti koje od mnogobrojnih ponudjenih varijacija  kao prve isprobati. Ono sto se sa slika nije dalo naslutiti, da su mekane kao pamuk, te su kao takve, nestale su za tren oka. Nekolike sam spakovala prijatelju koji je bio na proputovanju iz Njemacke za Srbiju, par komada odose u komsiluk a najvise im se obradovao moj najmladji sincic, onom polovicom sto sam punila nutelom.

Jednu dragu prijateljicu, inace perfektnu domacicu i vrhunskog majstora kad su torte i kolaci u pitanju, ugostila sam nedavno na rucku i za desert, specijalno u njezinu cast napravila  princes krofna tortu, zeleci joj ponuditi nesto sasvim neobicno. I zaista, bila je odusevljena, jednako kao i moji ukucani. Znate onaj osjecaj kada ste kao domacica zadovoljni sto ste ugodili svacijem ukusu, od najmladjeg do najstarijeg clana. (posto se brzo pojelo, nisam stigla kada da slikam :)))

Slano pecivo, neobicnog izgleda i jos neobicnijeg premaza, povuci-potegni hljeb sa zacinskim travama, bilo je slijedece na redu, koje me je mamilo da ga isprobam. Pomno sam slijedila recept i rezultat je bio vise nego odlican. Zasigurno cu ga cesce praviti u prilikama kada zelim impresionirati svoje goste, a svakako svojoj porodici za dorucak ili veceru uz casu jogurta.

Kao sto kaze jedan moj komsija, mnogo volim ove zalivene kolace, poput hurmasica, tulumbi ili baklava, pa to isto mogu i za sebe da kazem. Hurmasice mi ispadaju savrseno, tulumbe sam odavno odustala da pravim jer nisu pa nisu uspijevale nikako i to je zavrsena prica u mojoj kuhinji. Ali baklavu, poslije mnogo neuspjeha i isprobavanja raznih recepata, nisam odustala spremati dok ne nadjem recept kojim bih bila u potpunosti zadovoljna. I nadjoh ga, bas kod Zorice, na njezinom blogu, „Cooking with Zoki“. Privukao me recept prvenstveno zbog nesvakidasnjeg oblika u kome su pripremljene baklave, i to u obliku rolnica. Slikice tih baklavica mamile su vodu na usta te sam ih morala u sto skorije zvrijeme napraviti. Da ne bih ja sada pisala ovdje kako su ove baklave vrhunski ispale i da sam pre-za-do-vo-ljna i da je to taj recept za kojim sam tragala godinama, reci cu samo da su medju degustatorima bili i bosanski bracni par, koji vrlo dobro znaju sta je dobra baklava i da su je nahvalili, pa sta jos da vam kazem.

I na ovim receptima sigurno necu da stanem,  dugacka je lista recepata sa bloga „Cooking with Zoki“ koje planiram u skorije vrijeme isprobati, s velikim  zadovoljstvom kao i do sada.

Hvala, Zorice 🙂

 

 

U polju jagoda

Prije par godina, u jeku privredne krize, jedna austrijska high society licnost nasla se na ruglu medija zbog neumjesnog komentara datog jednoj tv stanici. Tom prilikom bila je jedna od mnogobrojnih prominentnih gostiju na zabavi u poznatom beckom muzeju, gdje je citav ambijent pa i sve na njoj, bljestalo od luksuza. Na pitanje upuceno Fioni Swarowski „Moze li se za toliko luksuza danas jos naci opravdanje?“ , kristalna nasljednica je izmedju ostalog kao odgovor ponudila i rjesenje za privrednu krizu: „ Ako ljudi imaju mjesta na balkonima, trebali bi sami uzgajati povrce, salatu i paradajz…“
Idealno rjesenje za vecinu gradskog stanovnistva Austrije koji zivi u stanovima bez balkona, zar ne?
Ne cudi da neko, ko je hranjen zlatnom kasikom jos od malih nogu, nema realnu sliku o zivotu obicnih ljudi, ali sa svjetskom krizom ili bez nje, jasno je da su stanovnici gradova, poput Beca recimo, svakako zeljni dodira s prirodom i da vecina njih masta o vlastitom komadicu zemlje na kome mogu uzgajati svoje organsko voce i povrce.

Mnogi su nacini da sebi priuste to zadovoljstvo. Ili zakupom obradivih parcela u Becu, ili nekom vikendicom blizu Beca ili poput onih (malobrojnih)  koji zaista imaju balkone u sklopu stana, da zaista uzgajaju i cvijece i poneki paradajz i slicno.
A nekima je zadovoljstvo doci i „na gotovo“, pa uzivati samo u berbi zrelih plodova koje je neko drugi posadio i uzgajao.
U Austriji su u takvim prilikama veoma popularna polja jagoda (njem.:„Erdbeerland“). U jeku sezone, u trajanju do sest nedelja od maja do kraja juna, mnogi pojedinci ali i citave familije koriste mogucnost da sami biraju plodove i pritom borave u prirodi, opuste se i jednostavno uzivaju.
Mnoge od tih jagoda zavrse u ukusnim, osvjezavajucim dezertima, a dosta ih zavrsi i u teglama u obliku marmelade.

Interesantno je da je tokom branja dozvoljeno jesti jagoda koliko god mozes, a da platis samo ono sto uberes. Vrijeme zadrzavanja u polju jagoda nije ograniceno.
Na nekim mjestima nije dozvoljeno zenama da ulaze u polje jagoda u pantalonama, sto je na prvi pogled zacudjujuce, mada kada se bolje razmisli, moze se zakljuciti koji su razlozi natjerali vlasnike na takav propis.

Pokrajine u Austriji u kojima se uzgaja najvise jagoda su Donja Austrija i Burgenland. Oko 70 seoskih domacinstava u Donjoj Austriji nude mogucnost samostalnog branja, a ukupna povrsina pod jagodama u toj pokrajini je oko 456ha.Mnoga od tih polja nalaze se u blizini Beca, tako da su sa autom veoma brzo dostupna.
I ljubiteljima cvijeca nudi se samostalno branje. Na pojedinim njivama u blizini seoskih domacinstava, a ponegdje i u samom Becu, posadjeno je cvijece poput suncokreta, lala, narcisa, a najvise gladiola. Za razliku od polja jagoda, gdje radnik(ili vlasnik) mjeri i naplacuje robu, na njivama sa cvijecem postavljena je kutijica u kojoj se ubacuje novac. Racuna se na postenje musterija. Cijena cvijeca navedena je na tabli pored kase.
U pravu malu avanturu mogu se pretvoriti setnje uzduz pojedinih magistralnih cesta, gdje su posadjeni redovi tresanja, oraha, jabuka. Svako ko je imalo spretan da se popenje na neko od tih drveca, podsjetice se djetinjastih vragolija I zabranjenog branja tresanja, jabuka I ostalih vocki u komsijskom dvoristu.
Samo ovdje se ne treba paziti ljutitog komsije, jer je potpuno besplatno  🙂

Trebinje, gradic u Hercegovini koji ce vas osvojiti na prvi pogled

Kada mastamo o ljetu, mastamo o raznim destinacijama na moru. Bilo u obliznjim drzavama ili u nekim malo udaljenijim destinacijama. Ceznemo za odmorom, opustanju, obilascima raznih spomenika kulture, upoznavanju drugih kultura i ljudi i slicno.

I pri tome se orijentisemo po pricama i dozivljajima clanova porodice ili prijatelja, a nekada nam ideju da istrazivanje po internetu.  A nerijetko se desava da se slucajno zadesimo u nekom mjestu, na proputovanju recimo, i da onako spontano, neplanirano u njemu provedemo par dana, pa da taj boravak ostane u nezaboravnom sjecanju.

Grad koji vam zelim ovom prilikom predstaviti i ujedno preporuciti da ga obavezno posjetite, bilo slucajno ili sa namjerom, je Trebinje. Ovaj gradic smjesten je u istocnoj Hercegovini, na tromedji Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske. Bitan faktor koji utjece na to da se ugodno osjecate kada dodjete u Trebinje, jeste mediteranska klima koja vlada u njemu, pa zbog toga imate osjecaj kao da ste na moru. Nerijetko njegovi posjetitelji kazu „da osjecaju miris mora“. Tome pridonosi i cinjenica da je od Dubrovnika, hrvatskog grada na moru, udaljen samo 27 kilometara. Dvadesetak kiloemtara vise iznosi udaljenost do crnogorskog gradica na moru, Herceg Novog.

Kada jednom posjetite Trebinje, uvijek cete mu se rado vracati, jer postoji mnogo razloga za to.

Turisticki se grad sve vise razvija i koristi potencijale mnogobrojnih povijesnih i kulturnih spomenika, kao sto je Arslanagica most na rijeci Trebisnjici,  koji je na neki nacin zastitni znak grada Trebinja. Sagradjen za vrijeme vladavine Turaka, prkosno odolijeva zubu vremena i omiljen je motiv na razglednicama i fotografijama turista.

Vjerski turizam je za Trebinje takodjer jedna veoma bitna grana turizma. U njegovoj uzoj i siroj okolici, kao i u samom centru, nalazi se nekoliko poznatih manastira. Svakako najpoznatiji je manastir Tvrdos, na samom izlazu iz Trebinja na putu prema Mostaru. Podignut je na temeljima stare crkve, a postoji u kontinuitetu jos od 4. vijeka. Tu se zamonasio i Sv. Vasilije Ostroski.

Crkvicu, sagradjenu na mjestu gdje se nalazila njegova rodna kuca u selu Mrkonjici u Popovom Polju, svakako je vrijedno posjetiti tokom jednodnevnog izleta, a udaljeno je svega tridesetak kilometara od Trebinja. Mjestani tog sela postuju i njeguju sjecanje na tog velikog sveca, te je prilaz i prostor oko crkve adekvatno ukrasen. Svake godine 12. maja to selo slavi Sv. Vasiliju sa mnogobrojnim hodocasnicima iz blizih i udaljenijih mjesta.

Prilaz sa glavnog puta crkvi Sv. Vasilija u selu Mrkonjici

U Popovom Polju moze se posjetiti i manastir Zavala, koji je jednim svojim dijelom zavucen u pecinu.

I u samom centru Trebinja, na brdascu zvanom Crkvina, moze se uzivati u velelepnom zdanju takozvane Hercegovacke Gracanice, cija je manastirska crkva vjerna kopija crkve Gracanice na Kosovu. Citav kompleks, koji cine crkva presvete Bogorodice sa zvonikom, vladicanski dvor, biblioteka, amfiteatar, galerija, salon za bankete, cesma i ljetna basta, sagradjeni su 2000. godine. U kripti te manastirske crkve, sahranjeni su posmrtni ostaci veikog srpskog pjesnika, trebinjskog sina, Jovana Ducica, nakon sto su prenijeti iz Sjedinjenih Americkih Drzava. Na taj nacin ispunjena mu je zelja iskazana u njegovom testamentu. Zanimljivo je da se to zdanje vidi sa svake tacke u Trebinju, a s druge strane, sa te uzvisine se pruza predivan pogled na cijelo Trebinje.

Pogled na Trebinje sa Crkvine

Sto se tice gastronomske ponude i kvaliteta iste u Trebinju, mogla bi se ocijeniti sa najvisim ocjenama. Tu se velika pozornost daje autohtonoj kuhinji, u kojoj su najomiljenija jela ispod saca, hercegovacki prsut i hercegovacki sir, susen ili onaj „iz ulja“. Zbog pristupacnih cijena, mnogi Dubrovcani dolaze bogato i dobro se ugostiti  u nekim od restorana, npr. „Tarana“ u Trebinju ili „Stara Hercegovina“nedaleko od Trebinja, na putu prema Crnoj Gori, u kojoj cete, ako svratite, mozda zacuti vesele goste kako pjevaju neke stare pjesme, pracene nostalgijom, izazvani jedinstvenim ambijentom.

Enterijer jedne od prostorija u „Staroj Hercegovini“

Kafu popijenu u nekoj od basti kafica u hladu „ispod platana“ u samom centru Trebinja, necete tako lako zaboraviti, a vecernja setnja kamenim ulicama u „starog grada“je mjesavina carolije mediteranskog ugodjaja i prica iz proslosti, koje pricaju kamena zdanja okolo vas.

I na kraju, sto je jos vazno da biste se u nekom mjestu, kraju, zemlji, osjecali lijepo?

To su ljudi, naravno. E, u Trebinju ce vas na svakom koraku docekati ljubazni i nasmijani mjestani, bilo slucajni prolaznici ili radnica u pekari ili kaficu. Svi su oni opusteni i djeluju bezbrizno, u nekim momentima cete pomisliti da ste dio jedne velike familije. Iako te ljude vidite prvi put, bice vam tako bliski. Neki cudan osjecaj pratice vas za vrijeme vaseg boravka u Trebinju: „Ja sam dosao kuci, ovdje su moji korijeni, ovdje sam pronasao sebe, pronasao mir“ cak i  ako niste iz tog kraja. Obuzme li  vas jednom taj osjecaj, ostacete vjerni Trebinju, vracacete mu se kad  god budete u prilici.

Nema sumnje da ce dvorac Rodoljuba Draskovica, sagradjen na periferiji Trebinja, postati omiljen motiv turista

A kako svako putovanje mora imati i kraj, i priblizi se vrijeme da se morate vratiti svojoj svakodnevici, pozeljecete djelic tog nezaboravnog boravka u ovom idilicnom gradicu, okupanog suncem preko skoro cijele godine, ponijeti u vasem koferu.

 

Idealno mjesto gdje se moze pronaci za svakoga ponesto, jesu male suvenir radnje u starom gradu. Jedna medju njima se izdvojila svojim neobicnim imenom (postoji i jedna prica koja stoji iza toga imena, a koju ce vam sam vlasnik radnje rado ispricati, ukoliko ga sretnete), sarmantnim enterijerom i ljubaznim i nasmijanim osobljem. To je suvenirnica (i mjenjacnica) „Ciro“, smjestena u blizini  „Andjelkine kapije“ poznate iz popularne serije „Ranjeni orao“.

 

Autohtoni hercegovacki med, neobicnog i jedinstvenog ukusa, nastao na ekoloski cistim prostorima ovoga kraja i od ljekovitog bilja poput pelima, vrijeska i zanovijeti, pronaci cete na policama ove radnje.

 

Kao i kvalitetna vina iz hercegovackih vinarija, poput onog napravljenog u manastiru Tvrdos, od vlastitog grozdja.

Miris Hercegovine mozete ponijeti i u ljupko upakovanim flasicama sa uljem lavande:

a okus u teglama sa dzemom i slatkim od smokava, cajem od hercegovackog ljekovitog bilja. Mozete u predsoblje svog stana okaciti par hercegovackih opanaka, napravljenih u porodicnoj manufakturi, na tradicionalan nacin. Heklane rukotvorine plijene paznju pojedinih gosci, kao i pletene vunene carape. Ne manjka ni ostalih sitnih suvenira sa oznakama Trebinja i Hercegovine, poput upaljaca, magneta (od kojih se ne zna koji je ljepsi, a brizno su birani od vrijedne vlasnice radnje), bedzeva, majica, solja, zidnih sateva, a mora se spomenuti i veliki izbor razglednica, od kojih je jednu osmislio i sam vlasnik radnje:

On je ujedno i dugogodisnji radnik u turizmu i ugostiteljstvu, te veoma dobro poznaje zahtjeve trzista i uvijek je u potrazi za originalnim produktima.

I naravno, tu cete dobiti sve potrebne informacije vezane za Trebinje, a ticu se smjestaja, restorana i slicno.

Treba li se na kraju naglasiti da ovo nije citava prica o Trebinju? Ovo je samo pokusaj probuditi u vama zelju da ga posjetite, taj grad i njegovu okolinu, pa da vam onda sam, zajedno sa njegovim stanovnicima, bivsim i sadasnjim, isprica svoju pricu i zauvijek nadje mjesto u vasem srcu.

Pogled na rijeku Trebisnjicu sa kamenog mosta u blizini sela Poljice u Popovom Polju

Gostoprimstvo u Hercegovini nezamislivo je bez prsuta

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sviraj violino

Otkako je sa nepunih pet godina moj najmladji sin posao u muzicku skolu, u kojoj je u naredne tri godine naucio osnove muziciranja, pojavila mu se zelja da nauci svirati violinu. Nekako nam nije uspjelo da ga upisemo, iz raznih razloga. Ili je bilo prerano, ili iz organizacionih razloga nije moglo. A obeshrabrilo je i to sto u Becu nije lako dobiti mjesto u gradskoj muzickoj skoli za sviranje pojedinih instrumenata, jer su ti casovi dosta povoljniji od privatnih.

 

Bez obzira na sve, to trogodisnje iskustvo u muzickoj skoli, u kojoj je naucio dosta pjesmica i svirao na jednostavnim instrumentima (razne udaraljke) pokazivalo je rezultate na raznim koncertima koje je muzicka skola pripremala za roditelje i prijatelje.

 

Nakon sto smo prosle godine promijenili mjesto boravka i preselili se van Beca, sasvim slucajno smo saznali da u prostorijama seoske osnovne  skole djeluje i drzavna muzicka skola (placa se takodjer, ali jedan dio placa opstina), te je moguce dijete upisati da svira odredjene instrumente. Veoma sam se obradovala i zatrazila detalje upisa.

Posto smo se prijavili nakon upisnog roka, izgledi da ce se san moga sina ostvariti, smanjili  su se, jer je stavljen na listu cekanja. Vec sam izgubila svaku nadu, dok me u septembru prosle godine nije kontaktirala uciteljica violine i rekla da je jedno mjesto postalo slobodno, jer je jedna djevojcica odustala.

 

Vec nakon prvog casa (koji zapravo to i  nije, jer traje 25 minuta) dobila sam listu sto sve trebam nabaviti, a prije svega violinu. Dobila sam i adresu firme koja instrumente daje na zajam, medjutim, ja sam odlucila da potrazim na internetu neku firmu u Becu, jer je ponudjena bila nesto dalje od naseg mjesta stanovanja.

 

Ne bi Bec bio ono sto jeste, svjetski poznat grad muzike, te shodno tome ima bogatu ponudu muzickih instrumenata, kao i zanatskih radnji gdje se jos rucno prave violine.

 

Nekako mi je pri tom trazenju zapala za oko stranica firme violine affairs u drugom beckom okrugu. Kontaktirala sam ih, raspitala se za cijenu i prvom prilikom uputila se na tu adresu.

 

Nasla sam ih lako. Njihova radnja nalazi se u blizini jedne metro stanice. Ususkana u nizu starih zgrada, u jednoj od sporednih ulica, nenametljivo je cekala svoje musterije.

Radnja je mala, ali odise nekom ljepotom, car muzike se osjeca u zraku. Cijeli prostor ispunjen je raznoraznim gudackim instrumentima te popratnim priborom za te instrumente. U jednom cosku nalazi se radni sto. Vidjelo se da se tu sa dosta ljubavi radi.

Docekao me jedan mlad covjek, mirne pojave i nekako krhkog izgleda. Ispostavilo se da je turskog porijekla i da nije rodjen u Becu, jer njegov njemacki nije bio perfektan. Docekao me veoma ljubazno i srdacno.

 

Nakon kratkog razgovora, u kome smo popricali o uslovima ugovora o najmu, i potpisivanja istog, dobila sam novu violinu, do tada jos nekoriscenu,  koju je jos trebalo nastimati.

 

Promatrala sam ga kako sa svojim tankim prstima namjesta zice, dok pritom violinu kao da je mazio i pazio kao dragulj. Smireno i sa puno ljubavi prema tom instrumentu, dodesavao je pojedine dijelove. Cinilo mi se da mu violine predstavljaju citav svijet, a da je tako, potvrdjivala je i prisutnost njegove djevojke u radnji, koja je skoro citavo vrijeme svirala violinu, setajuci se po radnji.

Kako je sve djelovalo harmonicno, nestvarno. Kao da sam usla u jedan svijet daleko od svake realnosti, ruznih stvari, mjesto gdje je hektika stran pojam, gdje samo muzika caruje.

 

 

Na tom instrumentu iz Burakove radnje, moj sin je zasvirao prve note na violini.

Iako je poceo relativno kasno, sa deset godina, veoma brzo je napredovao. Za samo tri mjeseca sustigao je i onu djecu koja vec pet, sest godina sviraju, dalo se primijetiti (i nama laicima) vec na prvom koncertu muzicke skole, u decembru.

Treba naravno svirati svaki dan par puta zadate melodije, sto mu katkada tesko pada. Ali nasi aplauzi nakon svake probe, svakako su velika podrska i podsticaj. Nadam se da cemo istrajati i mi i on i ne odustati na pola puta.

A uciteljicine rijeci, da nije nikada imala djaka koji tako brzo savladava lekcije, meni kao majci svakako gode.

 

Zbog toga sam, izmedju ostalog, veoma  ponosna na mog malog virtuoza 🙂

 

 

 

 

 

 

 

Kod Zaplanjaca u gostima

Za sve one koji imaju neke dalje ili blize clanove familije, koji zive na jugu Srbije, tacnije receno Zaplanju, ili su u posljednje vrijeme stekli prijatelje iz tih krajeva, uglavnom preko neke drustvene mreze, e njima je namijenjen ovaj tekst.

Zelim naime da vas sve upozorim, ukoliko su vam do sada stizali pozivi da im dodjete u goste, bilo od clanova familije ili tih novostecenih prijatelja. Jer, vodeci se po vlastitom iskustvu, oni vama ne zele bas nista dobro.

Pitate se, otkud to?

Pa oni se prave tako fini i dobri, dok sa njima telefonirate ili chatujete i slicno. Dosadjuju vam pozivima u goste, dok konacno, nekako jedva, preko svoje volje, pristanete.

I dok vi tako ne sumnjajuci nista lose i u duhu boljeg upoznavanja krenete na put, vasi buduci domacini vec krecu u akciju. Oni se spremaju svim raspolozivim sredstvima da vam boravak kod njih ostane u sto losijem sjecanju.

Vec od trenutka kada vi sjednete u auto ili autobus, sve njihove raspolozive borbene snage obitavaju u kuhinji I ostalim bojnim poljima. Domacica rutinski mesi vise vrsta testa(kolaci su vec spremni u ostavi), domacin vjesto sjecka suvo meso, tek skinuto sa dima, baka kuva pihtije, ostali pripomazu sta znaju I umiju. Oni bas nista ne prepustaju slucaju.

Docekace vas, nakon srdacne dobrodoslice, sto vec prepun raznih djakonija, takozvano mezè, na kojem nema sta nema. Na jugu je obavezna *“kiselina”, jedno od najubojitih sredstava (tu se posebno pazite, da vam se ne svidi previse, jer onda necete moci zimu zamisliti bez toga). U “kiselinu” se ubrajaju paprike I jos neke vrste povrca iz tursije kao I kiseli kupus, a prava juznjacka meza nije bez ajvara, cepkane paprike, ljutenice te pored kravljeg, ovcji I kozji sir. Bugarska salata, ruska salata…ma ne mogu sve da nabrojim,na sta sve morate biti spremni. Nadrljali ste bas,bas, ako vam za mezu iznesu I uprzenu dzigericu, e tek onda ne mozete da odolite I da ne nazdravite uz ljutu domacu sljivovicu. Kako sve to mirise I prija… pa tek “vesaljke” (tako se zove suseno meso u Zaplanju), oku i nepcu blago prijaju.
Specijalitet koji jos spada u zimsku mezu, jesu pihtije, a ponegdje i cvarci,tzv. sprza. Ta vrsta cvaraka specificna je za zaplanjski kraj, to su sitna vlakna mesa sa masti, pa se moze desiti da vam domacini sa juga posluze te cvarke uprzene sa kiselom paprikom. Neuporediv ukus!!!

Ljeti vole posluziti I raznorazne salate, izmedju ostalih “masnih” posluzenja. Samo da gledas!!! Zetvarska salata, pecena, pa zakiseljenja paprika sa bijelim lukom, pa pecena paprika ali  isitnjena i pomijesana sa kremastim, punomasnim sirom, tzv. “trljanicà”. Ma nemojte me nista pitati, paprika na sto I jedan nacin. I svaki je da prste polizes. Pa standardna sopska salata…

I dok se vi tako lijepo gostite I mazete sve redom, vasi domacini zadovoljno trljaju ruke I mudro se spremaju da vas dotuku nekim drugim ukusnim jelima. Ne, ne, oni niposto ne vole goste, da spremaju i da se trude toliko oko njih, pa to im nikako nije u genima. Vjerujte mi na rijec 😉 .

Vjerujte mi, jer ja vec godinama sebi kazem da se necu odazivati vise njihovim pozivima na ruckove i vecere, necu vise da jedem i prejedam se toliko, da svaki put moram da kupujem novu garderobu koji broj vise. Najteze mi je za vrijeme ljetnog odmora, kada ionako tesko skinutu kilazu opet nabacim nakon 3 nedelje mog gostovanja u Zaplanju, ili dodam jos i vise. Dosta puta mi dodje da zalijepim neke od tih ukusnih specijaliteta na oci i kazem: „Jedite oci, kad ste gladne!“(prisvojila sam ovu uzrecicu od jednog poznanika, velikog gurmana 🙂 )

I nema veze, da li im dodjete u posjetu u ljeto ili u zimu. Ne,ne. Oni su spremni u svako doba dana i noci ili godisnjeg doba.

Bogata meza vam ne gine, kad god ih posjetite. Oni u svakom cosku imaju spremno po neko ubojito, jestivo oruzje.
A ono sto dodje poslije meze, punjena paprika ili sarme, pecenje svinjsko ili jagnjece, pekarski krompiri(mmmmmm :))) , raznorazne pite I peciva, pogace, kravajcici. “Je li blagò ?” (ukusno,slatko) zlonamjerno ce vas pitati domacice, iako znaju da greske nema, da je sve potaman, vjesto zacinjeno, bez mane. A domacin ce navaljivati za jos jednu rakiju, jos jedno pivo, jos jedan spricer…

Ostanete li par dana, necete izbjeci ni kuvan kisel kupus sa pitom banicom, djuvecku, prebranac, pitu zeljanicu, corbu „drob“ i jos mnoge tipicne zaplanjske specijalitete.
Moram li nesto posebno spomenuti u vezi kolaca I torti? Mislim da se da naslutiti, da su podjednako ubojiti kao I sve prethodno navedeno 😉
Ali vi morate biti jaki, oduprijeti se neprijateljski nastrojenim juznjacima, pokazite da niste slabici i da vam njihove djakonije ne prijaju. Recite NE petoj sarmi I ko zna kojoj kiflici ili ko zna kojoj casici sljivovice. Jer, bolje je opet popustiti kais dvije rupe nego tri :).

Znam I sama koliko je tesko. Evo, cisto radi ilustracije, predstavicu vam dva primjera.
Jos mi je u sjecanju gostovanje kod jedne takozvane prijateljice(pa kako moze prijatelj ako se tako ponasa??? 🙂 ) proslo ljeto u njenoj vikendici na selu. Umjesto da sjedne lijepo s nama, popije kafu i poprica, ona je samo letala iz kuce u kucu i iznosila jedno,drugo, trece… deseto jelo pred nas na stocic. I da bezobrazluk bude jos veci, ugostila nas je u sjeni stabala voca u njezinom vocnjaku ispred vikendice, a okolo nas idilican pejzaz zaplanjskog sela (cijeli dozivljaj sela slijedi u nekom od narednih postova). Gdje ces gore!!???

Apetit se naravno otvorio, ali nedovoljno velik da se mogu pojesti sve ljepote kojim nas je posluzila. Pored bogate meze, ukljucujuci ukiseljenu pecenu papriku, za dusu su mi se zalijepile grilane tikvice, zacinjene tako dobro, da biste pomislili da ste negdje na mediteranu, ako samo zatvorite oci. Porcije grilanog mesa samo su pristizale, sve uz krompir, ukusno ispecen kao ispod saca. Nije domacici bilo tesko, eto samo da nam naudi, praviti i sarmu od vinove loze – njenoj pakosti nije bilo kraja! A za dezert, specijalno u cast mog najmladjeg sincica, posluzen je sladoled koji je domacica napravila sama.
I nije bilo dovoljno to, sto nas je nakljukala raznoraznim ukusnim specijalitetima, vec nam je sve ono sto nismo mogli pojesti, spakovala za ponijeti! Zamislite!!!

Jednako su nas tako nedavno, na podao nacin ugostili nasi prijatelji u Nisu, porijeklom Zaplanjci, za docek nove godine. Iznijeli su nam bas onako bogatu mezu, puni nade ne bismo li se na brzinu najeli, onako gladni, tek dosli sa daleka puta (priznajem, nismo nista htjeli rucati iako nismo znali da li ce nasi domacini nesto spremiti 😉 ). Njihov plan je i uspio. Sarmu sam, iako vec sita, samo uspjela probati, a za rolovano prase, koje je domacin u nasu cast pripremio, morala sam trcati par puta oko kuce, ne bih li probala bar komadic tog svjetskog cuda, koje je,gledajuci ga, i steta pojesti :).

I zato, slusajte moj savjet, ne odazivajte se pozivima, kad vas Zaplanjci pozovu u gostovanje. Nemojte reci da vas nisam upozorila.

A ako bas hocete, pa kazete da cete otici nenajavljeno, nece vam mnogo pomoci.

Jer oni su uvijek spremni za goste, pod punom ratnom opremom 🙂

 

*Anegdota moje svekrve, kada je prije podosta godina gostovala prvi put kod prijatelja u Makedoniji: Domacini su ih veoma lijepo docekali, naspremali svega raznoga, kako to prilici kada se gosti docekuju. Medjutim, nisu iznosili nikakve salate. Gleda moja svekrva kad ce kiselu papriku ili kupus da iznesu. Nista. A dzaba i meso i pite, kada Zaplanjac nema cime da se „zakiseli“. Suti moja svekrva jedan dan, drugi dan, treci vec  vidi „ce da umrem bez kiseline“, te se obrati svojoj domacici i rece joj za svoju muku i potrazi od nje kiseo kupus. Odvede je ova u podrum, kad tamo kace i kace kiselog kupusa. „Pa mene sramota da vam iznesem ovo“, rece stidljivo domacica Makedonka… 🙂

Prizivam proljece

„Cim skinem bozicne ukrase sa jelke, za mene pocinje proljece“, procitah nedavno medju komentarima na nekom portalu.

Slozila bih se sa damom koja je to napisala, jer evo i ja samo sto sklonih sve moguce bozicne ukrase iz raznih kutaka kuce, u meni se probudio osjecaj kao da je proljece.
Iako su temperature u minusu, snijega ipak nema, a kroz prozore ugodno sijaju sunceve zrake te tako stvaraju ugodjaj proljeca.

A to ljupko godisnje doba prizivam vec sada nijansama zelene koje sam rasporedila po dnevnoj sobi i kuhinji.
Zelene zavjese u kombinaciji sa bijelim, u istoj nijansi prekrivaci za sofe i fotelje, jastucici sa cvjetnim motivima, zelene vaze i cupovi sa cvijecem. Rucno heklane presvlake za jastucice, nedavno stigle kao poklon od drage prijateljice iz Nisa, uskoro ce zablistati mojom dnevnom sobom i upotpuniti proljetni ugodjaj.
Sa bijelom bojom namjestaja sve odaje neku lakocu i udobnost, izaziva pomalo romanticno raspolozenje.

I kada me ovih dana pitaju „kako sam“, kucnem o drvo i kao iz topa odgovorim “odlicno, ne moze bolje“ pa to svojim osmijehom iz kojeg zrace sreca i zadovoljstvo i potvrdim.

E, sad na ovom mjestu moram priznati: glavni krivci sto se bas tako osjecam, izmedju ostalog, jesu shopping maratoni ovih dana, tokom kojih sam kupila raznorazne sitnice u zimskoj rasprodaji. Sto za mene, sto za kucu.
A sto drugo zeni moze uzdrmati i probuditi hormone srece, nego tumaranja po prodavnicama, talaskanje po regalima i korpama gdje stoji “SALE%” u prodornoj crvenoj boji. Raj!

I onda zaboravis na vrijeme, gledajuci , pipajuci materijale, odmjeravanje krojeva, velicine, boje, probanje(ima i nerviranja ako je neki komad “previse mali” ), pa na kraju onaj jedinstven osjecaj kao da ces da poletis dok se kuci vracas sa prepunim kesama stvari koje stoje ko salivene bez obzira na par kila vise koja su se ipak dala sakriti.

Jedno vrijeme sam uspijevala ostati apstinentna na kupovinu ukrasa za enterijer, jer su se tokom godina nakupljale svakojake sitnice koje su s vremenom izgubile na svojoj prvobitnoj drazi ili nakon promjene boja I stila enterijera vise nisu odgovarale. Ili ih je na kraju krajeva, bilo previse.
Zavrsile su u kutijama na potkrovlju, bacene ili poklonjenje.

A sada me uhvatilo opet I to ludilo, pa kao u transu smisljam nove ukrasne kombinacije.

Cini mi se ipak sa vise stila, promisljenije, pa stoga ciljano odabirem predmete I ukrase za kucu.
U tome mi je mnogo pomogla IKEA, jer stil koji ona propagira nekako mi najvise odgovara.
Kad se jednom udje u kolo sa Ikeom, vise se ne izlazi tako lako. Bas kad pomislim, imam sve sto mi treba, samo jedan pogled na njihovu web stranicu i par klikova, uvidim da bi jos poneka polica, stocic ili ukras odgovarao nekom kutku. S druge strane, idilicno uredjene prostorije koje ocaravaju na slikama, sluze i kao inspiracija za uredjenje tj. kako pametno iskoristiti svaki kutak u stanu/kuci.

Povod za ovaj tekst bila je moja jucerasnja avantura u jednoj od filijala Ikee u Becu – isla sam javnim prijevozom, pa sam uzela samo sto sam mogla nositi u rukama– jedan stolic, metalni okrugli, Ikein klasik, neki mali romanticni stalak za kuhinju- novitet, dvije police za kuhinju- za raznorazne kutijice da budu pri ruci prilikom kuvanja i jos par sitnica.

A da sam isla sa autom, uhhh, naslo bi se tu jos par stvari koje sam zapisala na onom Ikeinom papiricu za kupovinu.

Mozda je i bolje tako, bar i slijedeci put kad odem tamo, necu se vratiti praznih ruku 😉

p.s. I

hvala mojoj mami koja mi je omogucila ovo zadovoljstvo shoppinga, jer se za to vrijeme brinula o moja 4 muskarca, da ne budu gladni I za cistocu kuce 

p.s. II

ovaj tekst nije sponzorisan 😉

fotografija skinuta sa neta

Dobrodosli u Bec – korisne informacije za turiste

Odgovor na pitanje koje su godinama postavljali mnogobrojni turisti tokom svoje posjete Becu, da li postoji jedna jedina karta za sve muzeje u Becu, od januara prosle godine je potvrdan.

Nije tajna da su mnogobrojni muzeji kojima se Bec moze pohvaliti, ( a nije ih malo, blizu stotinu) glavni magneti za privlacenje turista.

Iako ovaj grad obiluje bogatom kulturnom bastinom i muzickom tradicijom, nadaleko poznatom beckom kuhinjom i nekim ostalim atrakcijama, ne racuna se da ste posjetili Bec ako niste posjetili bar Schönbrunn, Albertinu ili spanjolsku skolu jahanja. Makar ga posjetili samo za vikend, dan ili dva.

Turisticka organizacija grada Beca vec godinama unazad nudi svim posjetiocima atraktivnu „Vienna Card“, kartu koja omogucava ne samo voznju svim sredstvima javnog prijevoza unutar Beca, autobusom, tramvajem ili podzemnom zeljeznicom, vec i mnogobrojne popuste u muzejima, restoranima, prodavnicama, pri kupovini karata za predstave i koncerte kao i za vodicke ture.

Postoje dvije varijante te karte. Jedna koja je vazeca 48 a druga  72 sata od trenutka kada ste je „otkucali“ prvi put u nekom od sredstava javnog prijevoza u Becu.
Negdje je dovoljno samo pokazati Vienna Card da se dobije popust, a negdje dati i kupon koji se nalazi u brosuri koja se dobije pri kupovini te karte.

U toj brosuri navedeni su svi kooperacioni partneri, adrese i sa kojim javnim prijevozom se do tamo stize, kao i mapa grada i jos neke informacije koje mogu koristiti turistima.

Vienna Card moze se kupiti prije svega u Online Shopu turisticke organizacije, ali naravno i u samom Becu na par mjesta, kao sto je turisticki info centar pored muzeja Albertina, turisticki info centar na aerodromu, na odredjenim salterima javnog prijevoza(Wiener Linien) ili na glavnoj zeljeznickoj stanici Hauptbahnof.

Glavnu manu ove gore pomenute Vienna Card, a to je da njen vlasnik uvijek uz sebe mora imati odredjenu sumu novca ili kreditnu kartu, iskoristili su vlasnici firme Blaguss,te su dosli na ideju da lansiraju tzv. Vienna Pass kartu, sa kojom kada je jednom platite, imate slobodan ulaz u vise od 60 najpoznatijih beckih muzeja i znamenitosti. U cijenu je uracunata i neogranicena voznja u panoramskom razgledanju grada autobusima „Hop on hop off“.

Svaka karta ima svoj kod, koji se skenira na salteru za prodaju karata, pa se u zamjenu dobije ulaznica, a na pojedinim top znamenitostima poput zooloskog vrta Schönbrunn ili Albertine se bez cekanja u redovima na kasi moze uci sa Vienna Pass ako ga pokazete na kontroli karata – tzv. Fast track.

Posto je karta ogranicena, na dva, tri ili sest dana, preporucuje se sa obilaskom poceti prije podne. Karta se aktivira od prve posjete nekom muzeju ili ulasku u autobus za panoramsko razgledanje grada.

Svima koji su upoznati sa cijenama ulaznica za pojedine muzeje, u prosjeku 14€ po odrasloj osobi, slijedece cijene za Vienna Pass po osobi se mozda nece uciniti visoke ili pretjerane. U ponudi su karte za odrasle, kao I za djecu od 6-18 godina. Uz jednog odraslog, za djecu do 6 godina sve usluge su besplatne.

 

Trenutno cijene Vienna Pass karata izgledaju ovako:
Karta za dva dana: odrasli 69.-, dijete 34,50.-
Karta za tri dana: odrasli 84.- dijete 42.-
Karta za 6 dana: odrasli 99.- dijete 49,50.-

Voznja javnim prijevozom grada Beca nije ukljucena u ovoj karti, pa se opcionalno nude paketi sa tzv. Travel Card, pa je onda i cijena nesto veca.
Pri kupnji i ove Vienna Pass karte takodjer se dobije brosura sa svim potrebnim informacijama.

Karta se moze kupiti online i preuzeti na odredjenim mjestima u Becu, a centrala se nalazi u pasazu ispred drzavne opere.

Sve ostale i detaljnije informacije mozete naci na stranici https://www.viennapass.com/ .

Dobrodosli u Bec!

Photos by: Jorge Eduardo Lopez Alvarenga

Sape, sape, sapice

Tako mi je ljetos bilo zao bilo brata koji zivi u Moskvi, sto nije mogao ponijeti sape koje mu je napravila nasa draga tetka Branka, a sve iz straha da ce carinari na nekim od granica na putu iz Beca do Moskve zbog prekoracenja dozvoljene kolicine namirnica, ove baciti u smece. Ionako mu je auto bio prepun raznoraznih djakonija iz zavicaja, pa se morao odluciti sta ostaviti. A sape su do Beca, stigle cak iz Srbije…

 

Ovdje nije rijec o bilo kojim sapama, ima tu i malo sentimentalnosti, to su praznicni kolacici koje nasa tetka od svih najbolje sprema, a ujedno su samo jedna od slatkih poslastica kojima smo se uvijek kao djeca radovali za slavu ili Bozic.

 

Vec godinama unazad ja od nase tetke trazim jedan po jedan  recept kolaca koje nam je tada spremala. Samo za sape tek skoro, jer se ovdje u Becu ne mogu naci forme (bar ja nisam nigdje vidjela), a kada bih isla u Srbiju(uglavnom ljeti), uvijek bih zaboravljala da potrazim te forme, sape su ipak zimski kolacici .

 

Tek jednom prilikom sam ovdje u Becu pronasla formice koje su donekle mogle zamijeniti one originalne za sape, samo sto su mnogo vece, ali za prvu ruku su mi jako dobro posluzile. A onda sam prosle godine (jedva) u Novom Sadu pronasla odgovarajuce forme, sa klasicnim mustrama.

Preporucujem kupovinu formi u sto vecem broju, kako bi se jedna tura mogla puniti dok se druga pece, a tijesta se dobija zaista puno a samim tim i dosta sitnih kolacica.

 

 

Sape po tete Brankinom receptu 🙂 :

 

U vecoj posudi umutiti 4 cijela jaja, dodati 2 solje(za caj)  kristal secera i 1 vanilin secer. U to dodati 1 solju (za caj) krupno sjeckanih oraha. Dodati 2 solje (za caj) malo otopljene masti (ili omeksane na sobnoj temperaturi) i 1 prasak za pecivo. Sve zajedno malo umutiti pa dodati rendanu limunovu koricu i malo soka od limuna. Jos u to umijesati 1 soljicu za crnu kafu (fildzan) mlijeka. Na kraju dodati brasna po potrebi, toliko da se moze umijesiti glatko tijesto.

Manje dijelove tijesta oblikovati u loptice i stavljati u forme, peci na temperaturi od 200°C dok ne dobiju zlatno – zutu boju.

 

Kada su pecene, vaditi iz formi i jos vruce uvaljati u kristal secer pomijesan sa 2 kesice vanilin secera.

Sape su suhi kolaci koji mogu nekoliko nedelja stajati a da se ne pokvare, stavise, sto vise stoje, sve su ukusniji.

 

Prijatno!