Koruška torta sa heljdom i crvenom borovnicom

Izvorno, rustikalno, originalno, prirodno, jako, izdrzljivo i tako dalje- sve ove i slične riječi mogu se u njemačkom jeziku svesti na samo jednu riječ: urig!

A tako bih ja opisala okus ove torte, specijaliteta austrijske pokrajine Koruške( Kaernten) koja graniči sa Slovenijom.
Kao što i sam naziv torte otkriva, pravi se od bezglutenskog brašna heljde, koja zapravo ne spada u zitarice. Danas se rijetko koristi u ishrani, osim osoba koje ne podnose gluten, a sastavni je dio pšeničnog brašna, od kojeg se , opšte poznato, uglavnom spremaju peciva i kolači.
Osim toga što ne sadrzi gluten, pa je ujedno i lakše varljivo, heljdino brašno sadrzi proteine, ali i vitamine i minerale, poput zeljeza, vitamina E, razne B vitamine, kalij, kalcij, magnezij, fosfor i tako dalje. Zbog tog sastava, čini kozu ljepšom, jača kosti i nervni sistem. Takodjer, spriječava infarkt, pridonosi brzem
protoku krvi, a sve to zbog rutina koji sadrzi. I to nisu sve pogodnosti koje pruza heljda, mora se spomenuti i da reguliše šećer u krvi te time pridonosi spriječavanju dijabetesa. Znajući sve to, trebali bismo heljdu svakako češće uvrstiti u ishrani, kao što to rade stanovnici Koruške. Upotrebljava se kod njih još od 15. stoljeća, a koriste ga osim za torte i kolače i za zgance, knedle i tjestenine.
Osim heljde, ovu tortu posebnom čini još jedna namirnica, koja je u Austrijskoj kuhinji veoma zastupljena, a to je crvena borovnica ili evropska brusnica( njem. Preiselbeere).
Ovo bobičasto voće veoma je kiselog okusa, pa se najčešće preradjuje u dzemove, kompote, zele ili se ukuva sok.
Takodjer obiluje vitaminima i mineralima, povoljno utječe na mokraćni i nervni sistem, djeluje antibakterijski.
Kao što sam već spomenula, tradicionalno, u austrijskoj kuhinji se marmelada od crvene borovnice često koristi, i to tako da se sluzi uz jela od divljači, a u imućnijim krugovima bečka šnicla se ne iznosi iz kuhinje bez ove marmelade. Takodjer je vole uz jetrenu paštetu i sir. Osim toga, ove bobice preradjuju se u Austriji i u rakiju i likere.

Za ovu veoma ukusnu tortu, potrebni su slijedeći sastojci:
2OO g omekšalog maslaca
25O g heljdinog brašna
6 jaja
5O g meda
1OO g mljevenih lješnjaka
1 kašikica praška za pecivo
125 ml mlijeka
12O g kristal šećera
prstovet soli
i još za fil
6oog kompota od crvene borovnice
2 lista zelatina
– za ukras oko 5o g tostiranih listića badema
PRIPREMA
Zagrijati pećnicu na 18O*C.
Kalup za tortu promjera 24cm podmazati maslacem i posuti heljdinim brašnom.
Pomiješati zajedno heljdino brašno, mljevene lješnjake i prašak za pecivo, staviti na stranu.
U posebnoj posudi maslac i med pjenasto umutiti. Razdvojiti jaja, te zumanjke pojedinačno dodavati u umućeni maslac, da se dobro sjedini.
Zatim naizmjenično dodavati mješavinu s brašnom i mlijeko.
Na kraju pjenasto umutiti bjelanjke sa kristal šećerom i solju, te pazljivo, silikonskom špatulom ili kašikom sjediniti sa prethodnom smjesom.
Sipati gotovo tijesto u kalup, poravnati površinu i peći oko 4O minuta( proba čačkalicom).
Za fil je potrebno zelatin potopiti u hladnoj vodi, dok ne omekša( oko 5 minuta). Kompot u medjuvremenu glatko promiješati, odvojiti 4 kašike koje treba zagrijati. Zelatin izvaditi iz vode, istisnuti vodu i umiješati ga u zagrijan kompot da se otopi. Sve to dodati u ostatak kompota i promiješati.
Ohladjen biskvit isjeći jednom vodoravno, da se dobiju 2 kore.
Pola kompota premazati preko prve kore, poklopiti drugom korom i premazati ostatkom kompota. Ukrasiti tostiranim listićima badema.
* Napomena- po zelji se u biskvit moze dodati i aroma vanilije ili rendana limunova korica( ja nisam)

 

Austrijski uskrsnji kuglof

Mislim da se ljudi različitog porijekla najbolje upoznavaju uz kulinarske specijalitete, tj. tradicionalnu kuhinju, i takodjer sam mišljenja da suzivot različitih nacionalnosti moze imati samo prednosti, ukoliko su ljudi otvorenog srca i prihvaćaju ponešto jedni od drugih, i ukoliko zive jedni uz druge, bez osjećaja mrznje prema nekome, samo zato što je drugačiji, na bilo koji način. Ovo kazem radi onih, koji uvijek imaju nešto da pridikuju, u smislu „prvo nauči svoje, pa onda tudje“, ili, „imamo i mi našu tradiciju i naša jela, ne trebaju mi njihova“ i slično. Ima nas raznih…. A ja sam
definitivno za multikulturizam 😊

Mada se i unutar neke zemlje, tako reći „od sela do sela“, mogu razlikovati običaji ili pripremati jela na sasvim različit način, ipak imaju dosta sličnosti i veze ih neka zajednička nit.
Pošto ja već dugi niz godina zivim u Austriji, upoznala sam se dobro sa njihovom tradicionalnom kuhinjom, ali se uvijek „naidje“ na nešto novo, pogotovo otkako sam član jedne FB gastro grupe. Jednako tako, preseljenjem iz Beča u jedno austrijsko selo, više se privatno druzim sa Austrijancima komšijama, pa sam kroz naše druzenje primijetila da se dobro kuva i kod njih. Prateci dakle i postove u gore pomenutoj FB grupi, definitivno mogu reći da su Austrijanke veoma spretne i kreativne kuvarice i poslastičarke, i da definitivno one i njihove familije cijene domaću i tradicionalnu kuhinju. Takodjer, što se tiče slanih jela i zimnice- tezi se koristiti što prirodnije i zdravije sastojke tj. namirnice, a nerijetko koriste razno začinsko bilje, povrće i voće iz svojih vrtova.
Mnoga tipična austrijska jela ukorijenila su se i na našim prostorima, što ne čudi nakon dugogodišnje vladavine Habsburgovaca. Tako su nam svima poznate razne knedle, kuglofi, buhtle, štrudle i slično. A ako vam je Sacher torta jedino što vam padne na pamet kada se spomene Beč ili Austrija, moram reći da su tu, medju top 10 austrijskih tradicionalnih poslastica Kardinal šnita, razni bozićni keksići, carski drobljenac( Kaiserschmarren), Linzertorte, raznovrsni kolači sa makom, salcburške nokle, na pari kuvane knedle sa germom, i tako dalje, i tako dalje…. Lista je podugačka.
Za vrijeme većih vjerakih praznika najbolje se moze upoznati sa njihovom tradicionalnom kuhinjom. Prezentuju se jela i kolači, često uz napomenu “ recept moje bake, mame“. Onda mozete biti sigurni, da je to jelo veoma ukusno i da vjerno predstavlja tradiciju.
Tako sam nedavno, pred katolički Uskrs prvi put čula za „Kärtner Reindling“- u prijevodu – koruški kuglof. Očigledno se tradicionalno sprema za Uskrs, a potiče, kao što i sam naziv kaze, iz pokrajine Koruške/ Kärnten.
Pošto se ta pokrajina graniči sa Slovenijom, i ujedno su u Koruškoj Slovenci manjina, ovaj slatki uskršnji kuglof od dizanog tijesta je udomaćen i u toj zemlji i nosi naziv „Pogača“.
U nekim prošlim vremenima, ovaj se kuglof nosio kao
poklon u raznim prilikama, a izvorno je pečen u okrugloj keramičkoj posudi, od kojih su većina bile ukrašene kršćanskim motivima. Zapravo se ta forma, bez rupe u sredini, nazivao Reindling. Tek kasnije se počeo peći u kuglof formama, a naziv je ostao isti.
Gledajući listu sastojaka, pomislili biste da se radi o običnom tijestu sa kvascem, punjenim mjesavinom cimeta, grozdjica, šećera i masla. Mene je, iskreno, na prvi pogled podsjetilo na rolnice od cimeta. Ali, kao kao što to dosta puta biva kod mene, nešto me privuklo da ga napravim i bila sam sigurna da je taj kuglof nešto posebno.
I nisam se prevarila- mješavina svih gore navedenih sastojaka za fil, uz dodatak mljevenih oraha( što je prije bila skuplja varijanta), čine ovaj kuglof savršenim kolačem, za sve prilike, ne samo za Uskrs 😃
Ako pozelite ovaj kuglof napraviti već sutra, za Uskrs, za doručak na primjer, provjerite već sada da li imate sve sastojke i počnite sa pripremom 😀
Toplo preporučujem da to zaista i uradite!

Pripremiti prvo kalup za kuglof- premazati ga otopljenim maslacem i posuti šećerom( ne brašnom ili prezlama. Mozete koristiti i dio mješavine i cimeta, koji se pripremi za fil (biće navedeno u listi sastojaka).
Takodjer, potopiti 100g grozdjica u rumu i ostaviti da odstoje dok ne pripremite tijesto za filovanje.

Za tijesto je potrebno:
500g glatkog brašna
1 vrećica suhog kvasca
90 g šecera u prahu- prosijanog
1 vanilin šećer
rendana korica 1 limuna
prstohvat soli
250g toplog mlijeka
2 jaja
40g otopljenog masla

Za fil je potrebno:
50g otopljenog masla
200g kristal šećera
1 kašika( supena) cimeta
100g grozdjica
rum
*mljeveni orasi( po zelji 100g-150g ili više)
*(postoji varijanta sa jabukama, pa se umjesto te količine oraha moze staviti samo 50g+ 200g oguljenih i na kocke isječenih jabuka)
PRIPREMA TIJESTA:
Najprije pomiješati brašno i kvasac. Zatim dodavati i ostale sastojke i mikser nastavcima za tijesto umijesiti glatko tijesto i ostaviti oko 40 minuta da naraste, tj. da udupla volumen.
Nakon što je tijesto nadošlo, premijesiti ga kratko na radnoj povrsini i rastanjiti u oblik pravokutnika/ pravougaonika, debljine oko 1cm( ili malo tanje, ako je veći kalup za kuglof).
Premazati površinu otopljenim maslacem, posuti mješavinom šećera i cimeta, ocijedjenim grozdjicama i orasima.
Zarolati u štrudlu i prebaciti u pripremljen kalup za kuglof. Prekriti krpom i još jednom pustiti da tijesto nadodje, oko pola sata.
Prije pečenja izbockati do dna drvenim štapićem
za raznjiće i peci na najdonjoj šini, u prethodno zagrijanoj rerni, na 170*C, oko 40 minuta.
Pečen kuglof ostaviti 10-tak minuta u formi da se hladi, pa zatim izvaditi iz kalupa.

Becka strudla od jabuka – otmjena kraljica svih strudli

 

Jabuke, jabuke i samo jabuke ovih dana u mojoj kuhinjici 😁. Skoro svakodnevno napravim nesto od njih.

Zlata vrijedne

Divne, mirisne, socne, slatke, organske, sa stabala starih sorti iz Donje Austrije. Vjerujte mi, takve jabuke ne mozete kupiti ni u jednoj prodavnici niti na pijaci u Becu, mozete ih naci samo kod seljaka, ako znate gdje i ko ih prodaje. Zato im se ja svake godine radujem, jer znam da cu bar kratko vrijeme moci sa velikim uzitkom pojesti pravu i 100% zdravu, neprskanu jabuku. Kazem „pravu“, jer sve ono sto kupujemo u radnjama je bez arome, slasti i okusa, pa su mnogi i zaboravili ili i ne znaju kakvog je okusa jabuka zaista.
Sasvim je logicno da takve organske jabuke ne mogu dugo stajati. U neke su se crvi vec davno uselili, a vecina je iznutra ili izvana pocela trunuti. Zbog toga je potrebna brza prerada i jabuke se mogu iskoristiti na vise nacina, kao zimnica ili za preukusne i raznovrsne poslastice.

Strudla sa jabukama od prhkog tijesta

Nisam brojala koliko, ali sam napravila poprilican broj tegli u koje sam smjestila pire/ kasu od jabuka, da se sladimo zimus, a bice i za pokloniti 😉. U pojedine ture dodala sam i organskih krusaka, koje sam dobila od jedne mlade komsinice, jer ih ima previse, a ona je sama i nije znala sta ce s njima.

Pire/kasa od jabuka, bez dodatka secera i konzervansa

Ali ono cemu sam se najvise radovala i kao gurman jedva cekala da napravim s ovim jabukama, sto me je zapravo natjeralo da odem na drugi kraj Donje Austrije u berbu, jeste becka strudla od jabuka! Nisam htjela ovu uzvisenu poslasticu praviti sa kupovnim jabukama, za mene su samo te domace dolazile u obzir za domacu strudlu. Po tom pitanju nisam spremna za bilo kakav kompromis 😉!
Mozda se pitate, zasto bas becka, sto je toliko posebna da je razlikuje od drugih? Zato sto su je becki slasticari doveli do savrsenstva! Zato sto nije bez razloga odmah poslije Sacher torte trazena poslastica u Becu. Na austrijskom carskom dvoru nasla se jos za vrijeme Marije Terezije, a cara Franca Josipa inspirirala je da skoro poeticno o njoj kaze: „Dan bez strudle od jabuka je kao nebo bez zvijezda“. Smatra se da je nastala u vrijeme turske okupacije Beca u 17. stoljecu, posto je tijesto slicno onom turske baklave.

U mnogim poznatim, tradicionalnim beckim kafeima su te strudle nekako usko vezane za naziv kafea, jer svaki ima neku svoju tajnu. Prave ih u vlastitim kuhinjama, rucno vjesti slasticari/ pekari. Spomenucu samo par najpoznatijih kafea, Cafe Central, Cafe Korb i Cafe Landtmann. U zadnje pomenutom moguce je cak prisustvovati tzv. “ Strudelshow“-u gdje se za placeni ulaz moze gledati kako to njihovi majstori rade, otkrivaju tajne oko pripremanja i odgovaraju na pitanja prisutnih, a za kraj svaki posjetilac dobije komadic strudle za probu. Inace, taj ogranak kafea Landtmann nalazi se na prostoru dvorca Schönbrunn, pod nazivom „Café Residenz Schloss Schönbrunn“. Njihov recept vam predstavljam u ovoj prici 😃.
Sam proces pravljenja strudle od jabuka za mene je neka vrsta „svete ceremonije“, jer uzivam svakom koraku pripreme. U to spada umijesiti fino glatko tijesto, osjetiti ga medju prstima, te laganim, njeznim potezima razvlaciti ga po stolu, pazeci da se ne pokida. A od mirisnih sastojaka za fil, kucom se siri neodoljiv miris. Citava kuca mirise na dom.

Dok razvlacim tijesto, kao da nesto zaustavi vrijeme i neki nevidljivi plast u svoj vrtlog povuce svu negativnu energiju sto postoji u tom momentu i odvuce je negdje daleko. Sigurna sam da je ta magija oko nastajanja strudle od jabuka djelomicno presudna i jedna od tajni dobrog okusa, pored kvalitetnih sastojaka, naravno.
Maslac, kisele jabuke, limun, grozdjice, rum, to je kombinacija aroma po kojoj cete zapamtiti Bec nakon sto kusate ovu delikatesu u nekom od tradicionalnih kafe slasticarni.
A ako vam se do sada nije prizila prilika za to, uz ovaj recept lako cete osjetiti becki fler u svojoj kuhinjici 😉.

Za tijesto je potrebno:
250g glatkog brasna( tip 700)
prstovet soli
1 jaje
100ml tople vode
20g ulja ( grama!)

Za fil:
100g prezli
50g maslaca
170g grozdjica
malo ruma( oko 2 kasike)
1kg kiselih jabuka( oguljene i ociscene od kostica)
sok od pola limuna
140g secera
10g cimeta

+otopljen maslac za premazivanje kora i pleha

Priprema:
Sve sastojke za tijesto izmijesati i mijesiti dugo, dok se ne dobije glatko i veoma fino tijesto. Traje 10-15 minuta, a moze i kuhinjskom masinom, jednako dugo.
Gotovo tijesto premazati uljem i ostaviti da “ odmori“ 20-30 minuta.
Za to vrijeme pripremiti fil. U tavi otopiti maslac te uprziti prezlu dok ne dobije zlatno- smedju boju i ostaviti da se ohladi. Grozdjice bi bilo dobro potopiti u rumu prethodan dan, u suprotnom slucaju bar pola sata ili sat prije nego sto pocnete pripremati strudlu. Secer izmijesati sa cimetom. Ociscene jabuke isjeci na polovine te svaku polovinu poprijeko i sjeci deblje komade i poprskati limunovim sokom. Sada sve sastojke dobro izmijesati.
Tijesto koje je odstajalo prvo malo rastanjiti oklagijom pa dalje oprezno razvlaciti rukama, sto tanje. Dobijenu koru premazati otopljenim maslacem. Fil se ne raspodjeljuje po citavoj povrsini kore, kao sto se to obicno radi, vec se za becku strudlu cijeli fil stavi na skoro sam kraj, kao zid. Uz pomoc noza ili tockica za sjecenje tijesta odsjeci debele krajeve kore. Uz pomoc carsafa na kom se tijesto razvlacilo, zarolati u strudlu. Napomena: ako ste majstorski veoma tanko razvukli ovu koru, to znaci da ce strudla biti veoma dugacka. Ja sam radila duplu mjeru, pa sam prvu strudlu savila u L, jer drugacije nije mogla stati u pleh, a drugu sam vec zarolanu prepolovila. Znaci, da bi se dobile 2 normalne strudle od osnovne kolicine tijesta, preporucila bih tijesto na 2 puta razvijati.

Peci u podmazanom plehu u prethodno zagrijanoj rerni na 190°C dok ne dobije zlatno-zutu boju, otprilike 35-40 minuta, ovisno o rerni. Pecenu, jos vrucu strudlu premazati otopljenim maslacem.

Pred posluzivanje posuti secerom u prahu.

U nekim slasticarnama/ kafeima u Becu, strudla od jabuka servira se sa umucenom slatkom pavlakom( Schlagobers), sosom od vanilije ili sladoledom, po zelji.

 

Socna i neodoljiva mak torta – odlicna poslastica ne samo za makoljupce

Ono sto je za Bec Sacher torta, za jedan predivan region Donje Austrije, takozvanu sumsku cetvrt(Waldviertel), definitivno je ova mak torta, pod originalnim nazivom Waldviertler Mohntorte.

Prvi put sam je probala tokom mog nedavnog boravka u jednoj od  najboljih austrijskih zdravstvenih banja u tom regionu i vec nakon prvog zalogaja uvrstila sam je u moje omiljene torte. I ne samo ja, vec i moj muz, koji mi je rekao, da kada se vratimo kuci, napravim ogromnu mak tortu (obje ruke spojivsi u krug, da mi objasni koliko veliku 🙂  ).

Inace je ovaj region, izmedju ostalog, poznat po proizvodnji maka, pa je i logicno da je veoma zastupljen kao glavni sastojak mnogih poslastica, poput knedla, strudla, nudla, raznih krema i torti. U jednom posebnom postu, predstavicu vam i jednu neobicnu poslasticu s makom, neobicnog naziva, tipicnu za ovaj region. Mnogi turisti ga rado kupuju u vecim kolicinama, kao poklon za svoje prijatelje i rodbinu.

„Sivo zlato“, tako jos nazivaju mak u ovoj regiji, uzgaja se na povrsini od 200 do 700 hektara, ovisno od situacije na trzistu, i zasticenog je porijekla u EU.

Naravno da nisam mogla odoljeti a da pri kraju svog boravka ne svratim u jednu od seoskih prodavnica domacih proizvoda i suvenira u kojoj smo ja i muz vec tokom prvih dana otkrili sta se u jednoj takvoj prodavnici nudi. Dok nas je ljubazna prodavacica nudila probama domacih keksica, razgovarali smo sa njom o rakiji sa njenih regala, koje ima u raznim sortama, kao i likerima, a prije svega o medu, koji se takodjer proizvodi u tom kraju, a mjesavina je livadskog i sumskog. Na prodaji se nalaze i teglice sa dzemom od mnogih vrsta voca, a veoma sam se iznenadila kada sam u jednom cosku ove male prodavnice, ugledala i pletene vunene carape, bas kakve su se nekada nosile, a ponegdje jos i danas nose po nasim selima.

Kleiner Bauernladen- mala seoska prodavnica

Ukras ispred prodavnice od prirodnih materijala

 

Sve u svemu, iz prodavnice nismo izasli praznih ruku, vec sa kilom maka iz regiona i par tegli meda, nesto za nas, nesto za poklon. A degustacija tog drugog regionalnog slatkisa od maka, doprinijela je da se tri komada takodjer nadju u nasoj kesi, mom muzu za „slatku krizu“ 😉 .

Posto sam se nakon tri sedmice boravka u ovom regionu vratila puna predivnih utisaka i upoznala ga malo bolje, pisacu uskoro o tome, a sada cu se ipak vratiti na recept, koji sam pronasla ovdje. Tortu sam pravila za Vaskrs, a najbolji komentar nakon degustacije dala je moja mama, koja je, kako je sama rekla, svaki zalogaj „gustala“ polako, kako bi nepca sto duze uzivala u fantasticnom okusu i socnosti ove torte.

Nevjerovatno kako su nekada dovoljni jednostavni sastojci za savrsenu poslasticu, pa tako i za ovu mak tortu. I jos jedan veliki plus u njenu korist, veoma brzo se pravi!

200g maslaca

200g secera (mozete i smanjiti kolicinu secera na 100 ili 150g ako stavljate glazuru od secera)

1 vanilin secer

6 zumanjaka

6 bjelanjaka

200g mljevenog maka

100g mljevenih ljesnjaka

60ml ruma

na vrh noza cimeta

maslac za premazivanje kalupa

marmelada od ribizle

za glazuru:

200g secera, 2 kasike soka od limuna, 2 kasike vode (ja sam umjesto soka od limuna koristila rum, a posto sam htjela sasvim tanju glazuru, i manje secera u prahu)

Najprije pjenasto umutiti maslac, secer, vanilin secer i zumanjke. Zatim dodati mljeveni mak, ljesnjake, rum i cimet. Bjelanke umutiti u cvrst snijeg i pazljivo umijesati u tu smjesu.

U podmazan kalup, promjera 24cm, izruciti smjesu, izravnati i peci na 200°C oko 30-35 minuta (u originalnom receptu stoji 40, sve ovisi od pecnice).

Ohladjenu tortu presjeci jedanput i donju koru bogato premazati marmeladom od ribizli, koju ste prethodno glatko izmijesali. Gornju koru premazati marmeladom, ali tanje.

Za glazuru izmijesati secer sa limunom(ili rumom) i vodom, te nozem ili paletom namocenim u vrucu vodu nanijeti glazuru po torti.

Nekada nijanse i male izmjene cine veliku razliku sto se tice ukusa.

To sam imala prilike spoznati i kod ove torte, kada smo u  gradicu Zwettl, koji smo posjetili tokom naseg boravka u banji, trazili u jednoj slasticarni Waldviertler Mohntorte, dobili odgovor da imaju Zwettler Mohntorte. Ocekujuci tortu jednako „mocnu“ ako ne i istu, dobili smo tortu premazanu marmeladom od kajsije umjesto od ribizle, a moje prefinjeno nepce prepoznalo je  umjesto ljesnjaka – brasno. Vjerujte mi, nije ni priblizno ista torta!

Mak torta iz Zwettl

Mak torta iz Zwettl

Kuvano vino ili Vienna punch, napitak za hladne dane

Jedno se mora priznati, a to je da su Austrijanci veliki majstori u stvaranju zimske carolije, pogotovo u predbozicno vrijeme koje se ovdje jos zove Advent. U to vrijeme oni se rado okupljaju po bozicnim vasarima, a najdrazi kutak tamo su im punc standovi.

Uziva se u tim toplim napicima koji se nude u razlicitim aromama, zaista vrhunski pripremljeni, tako  da uvijek mame za jos.

I ne samo na tim vasarima, vec i na raznim trgovima kao i ugostiteljskim radnjama, nude se punc varijante Beclijama i turistima koji rado posjecuju ovaj grad i u zimskom periodu.

Mada ima i onih koji zele taj stimung prenijeti i u svoj topli dom, pozvati prijatelje i jednako ugodno se druziti uz solju, dve punca pripremljenog kod kuce. Jos bolje je sve to organizirati u svojoj basti ili balkonu, jer punc upravo najbolje godi na niskim temperaturama.

Jednom prilikom, i to za docek nove godine u nasoj vikendici, kuvala sam i ja punc za nas i nase goste kako bi se grijali u dvoristu dok smo uzivali u vatrometu. Bez nekog posebnog recepta, stavljajuci sastojke po osjecaju, napravila sam taj prvi punc i licno bila zadovoljna, dok su komentari gostiju bili razliciti. Znam da sam pravila sa vocnim cajem, rumom i specijalnom mjesavinom zacina za punc, izmedju ostalog. Nisam imala ni termos lonac u kojem bi se odrzavala temperatura punca.

Za svoje drugo punc iskustvo kao domacica, malo sam se bolje pripremila zimus kada sam pozvala svoje komsije, prijatelje i rodbinu na prvo punc vece u nasoj kuci. Te sam tako jos dok smo gradili kucu, kupila termos lonac sa slavinom, i to zapremnine 17 litara, jer sam jos tada znala da cu organizirati te punc veceri.

Raspitivala sam se i trazila recept najprije po internetu, gdje mi se nijedan nije nesto posebno svidio i primamio da ga isprobam, te sam se  vec prilicno ocajna, raspitivala i kod prijatelja i kolega. U zadnjem momentu dobih recept  od jedne mlade koleginice, koja me je ubijedila da je recept zaista dobar i da ga je ona skoro po tom receptu pravila. I imala je pravo, vece uoci moje punc zabave, isprobali smo u maloj kolicini taj recept i bili odusevljeni.

Sta reci, proveli smo ugodno vece uz dobar punc, ukusne domace kolace, kiflicama sa sirom i raznim salamicama za mezu. Ovaj put redali su se komplimenti za punc, a najbolja potvrda je da se popilo cak 20 litara ovog aromaticnog napitka.

Potrudili smo se i stvoriti ugodjaj raznim ukrasima, svjecnjacima i logorskom vatrom, a konkurencija dobrom puncu bila je i vruca rakija koju je moj muz posluzivao kao „srpski punc“.

Za sve one medju vama, koji bi zeljeli uzivati u ovom slatkom napitku, evo recepta kojeg cu se i ja ubuduce drzati, za neka nova zimska druzenja…

Sastojci za otprilike 3  solje:

50g secera

1 komad karanfilica

1 stanga cimeta( ja sam koristila cimet u prahu, oko 1 kasicice)

2 kasike soka od ribizle ( ja sam stavila 1 kasiku sirupa od malina)

200ml vode

500ml crnog vina

1-2 solje mjesavine bobicastog voca( maline, jagode, borovnica)

eventualno kolutici narance

Priprema:

Prokuvati vodu, secer, karanfilic, cimet, sok i vino i nakon kljucanja kuvati 3 minuta. Skloniti sa ringle, dodati voce i kolutice narance i ostaviti da odstoji 5 minuta.

To je to 🙂

 

 

 

 

 

 

Kraljevi

Da nisu sinoc odrzali onako sjajnu svirku, da me nisu totalno opustili, podarili mi osjecaj kao da sam u najmanju ruku imala 17 godina tokom ta dva sata, ton ovog teksta bi bio sasvim drugaciji.

Rijec je o koncertu niske grupe „Galija“, legendarnog rock sastava kojeg nije potrebno posebno predstavljati.

Mozda ne bih ni napisala tekst na ovu temu, da nije bilo jednog propusta organizatora koji je mene kao i jos mnoge iz publike dok smo cekali da koncert „Galije“ pocne, prilicno naljutio.

Naime, koncert je zakazan za 20h, sto ce se kasnije ispostaviti kao netacna informacija.

Prostorija u kojoj se odrzavao koncert, „Sargfabrik“, nalazi se u sklopu istoimenog stambenog kompleksa. U prijevodu naziv zvuci pomalo cudno, a znaci fabrika kovcega, s obzirom na to da se ona tu i nalazila za vrijeme austro-ugarske monarhije. Danas je to mjesto koje egzistira na pomalo utopijski nacin, samofinancirajuci, a njime upravlja „Udruzenje za integrativni nacin zivota“. To je grupa ljudi koja je bila nezadovoljna skupom stambenom ponudom grada Beca, kao i tradicionalnom namjenom za male familije, te su zeljeli realizirati stambeno rjesenje za sve modele zajednickog zivota i to nadopuniti sa raznolikom, kulturnom ponudom integrativnog karaktera.

Zbog raznolikog koncertnog programa, od jazza do world music i ostalih, kako evropskih tako i vanevropskih umjetnika, „Sargfabrik“ je osiguralo svoje mjesto u beckoj kulturnoj sceni i svaki put to i opravdavala kvalitetnim sadrzajima.

U to sam se uvjerila i ja prije par godina, kada sam imala tu cast uzivati u predivnim zvucima gitare u izvodjenju „Trio Balkan strings“, u organizaciji srpskog kulturnog foruma u Becu. Preporucujem svima koji budu imali priliku posjetiti njihove koncerte da to i ucine, jer pruzaju publici samo ono najbolje sto gitara moze da da svim ljubiteljima dobre muzike.

Ali da se ja ipak vratim na pocetak ove price.

Na ulaznici koju smo osigurali par dana pred pocetak koncerta, kao i u reklami za ovaj koncert, nije bilo rijeci da ce nastupati i neka predgrupa, sto je u ovom slucaju bila mlada becka muzicarka Jelena Djukanovic sa pratnjom.

Ne bi mi u pocetku sve djelovalo toliko razocaravajuce, da koncert sa pocetkom u 20h nije poceo u 21h, da predgrupa nije nastupala do 22h, i da se grupa zbog koje je vecina nas i dosla, „Galija“, nije pojavila na bini tek u 22h. Znaci, puna dva sata iscekivanja, u potpunoj konfuziji i postavljanju pitanja jedni drugima, da li smo mi zapravo na pravome mjestu.

Iako potpuno razocarana, odlucila sam ipak ostati ali bojkotovati mladu damu, jos prije nego sto sam je cula, ne znajuci  o kome se radi. I nije mi ni bilo vazno. Tek kada se njezin fantastican rokerski glas uz pratnju gitare i bubnjeva prosirio malom koncertnom prostorijom, shvatila sam da ce cekanje ipak biti povezano sa dodatnim muzickim dozivljajem.

I zaista. Jelena je otpjevala par domacih i stranih rock numera, uzdrmala i odusevila publiku koja je ocigledno vec cesce imala priliku cuti je uzivo. Jer, par puta se obratila druzini u jednom kraju sale.

A publika je bila mjesovita, cini mi se iz svih krajeva bivse nam zajednicke domovine, od tinejdzera pa sve do neke zrelije dobi.

Kasnije sam (preko google) saznala da je ona poznata beckoj publici izmedju ostalog jer je otpjevala pjesmu o Becu iz ugla jednog stranca, u kojem se zbog kvalitete zivota osjeca kao u svojoj domovini.

Svi oni koji su je te veceri prvi put culi, sigurni su da ce se za tu talentovanu muzicarku, koja je vjesto komunicirala sa publikom, jos cuti.

Kada su onda konacno na scenu stupili Nesa i ostali momci, nastala je prava euforija. Publika je bila jedno uz poznate rijeci i melodije ove legendarne niske grupe. Malo je reci da sam djuskajuci svaki minut njihove svirke uzivala, da su me vracali u neke tinejdzerske dane, a posebno je bilo lijepo one ljubavne stihove u toj atmosferi prezivljavati zagrljen sa voljenom osobom…:)

A svakako smo svi zajedno to vece bili pocastvovani prvim koncertom kojim su obiljezili 40 godina postojanja. Mada je brojka gigantna, pruzili su maksimalno sto se publici moze ponuditi. A nakon drugog vracanja na binu, Nesa se zahvalio i rekao: „Nemojte nas vise zvati, ne mozemo vise“ 🙂 . To mi  je bilo bas onako simpaticno, iskreno.

I za sve sto su nam sinoc poklonili, moram da kazem:

HVALA VAM KRALJEVI!!!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dobrodosli u Bec – korisne informacije za turiste

Odgovor na pitanje koje su godinama postavljali mnogobrojni turisti tokom svoje posjete Becu, da li postoji jedna jedina karta za sve muzeje u Becu, od januara prosle godine je potvrdan.

Nije tajna da su mnogobrojni muzeji kojima se Bec moze pohvaliti, ( a nije ih malo, blizu stotinu) glavni magneti za privlacenje turista.

Iako ovaj grad obiluje bogatom kulturnom bastinom i muzickom tradicijom, nadaleko poznatom beckom kuhinjom i nekim ostalim atrakcijama, ne racuna se da ste posjetili Bec ako niste posjetili bar Schönbrunn, Albertinu ili spanjolsku skolu jahanja. Makar ga posjetili samo za vikend, dan ili dva.

Turisticka organizacija grada Beca vec godinama unazad nudi svim posjetiocima atraktivnu „Vienna Card“, kartu koja omogucava ne samo voznju svim sredstvima javnog prijevoza unutar Beca, autobusom, tramvajem ili podzemnom zeljeznicom, vec i mnogobrojne popuste u muzejima, restoranima, prodavnicama, pri kupovini karata za predstave i koncerte kao i za vodicke ture.

Postoje dvije varijante te karte. Jedna koja je vazeca 48 a druga  72 sata od trenutka kada ste je „otkucali“ prvi put u nekom od sredstava javnog prijevoza u Becu.
Negdje je dovoljno samo pokazati Vienna Card da se dobije popust, a negdje dati i kupon koji se nalazi u brosuri koja se dobije pri kupovini te karte.

U toj brosuri navedeni su svi kooperacioni partneri, adrese i sa kojim javnim prijevozom se do tamo stize, kao i mapa grada i jos neke informacije koje mogu koristiti turistima.

Vienna Card moze se kupiti prije svega u Online Shopu turisticke organizacije, ali naravno i u samom Becu na par mjesta, kao sto je turisticki info centar pored muzeja Albertina, turisticki info centar na aerodromu, na odredjenim salterima javnog prijevoza(Wiener Linien) ili na glavnoj zeljeznickoj stanici Hauptbahnof.

Glavnu manu ove gore pomenute Vienna Card, a to je da njen vlasnik uvijek uz sebe mora imati odredjenu sumu novca ili kreditnu kartu, iskoristili su vlasnici firme Blaguss,te su dosli na ideju da lansiraju tzv. Vienna Pass kartu, sa kojom kada je jednom platite, imate slobodan ulaz u vise od 60 najpoznatijih beckih muzeja i znamenitosti. U cijenu je uracunata i neogranicena voznja u panoramskom razgledanju grada autobusima „Hop on hop off“.

Svaka karta ima svoj kod, koji se skenira na salteru za prodaju karata, pa se u zamjenu dobije ulaznica, a na pojedinim top znamenitostima poput zooloskog vrta Schönbrunn ili Albertine se bez cekanja u redovima na kasi moze uci sa Vienna Pass ako ga pokazete na kontroli karata – tzv. Fast track.

Posto je karta ogranicena, na dva, tri ili sest dana, preporucuje se sa obilaskom poceti prije podne. Karta se aktivira od prve posjete nekom muzeju ili ulasku u autobus za panoramsko razgledanje grada.

Svima koji su upoznati sa cijenama ulaznica za pojedine muzeje, u prosjeku 14€ po odrasloj osobi, slijedece cijene za Vienna Pass po osobi se mozda nece uciniti visoke ili pretjerane. U ponudi su karte za odrasle, kao I za djecu od 6-18 godina. Uz jednog odraslog, za djecu do 6 godina sve usluge su besplatne.

 

Trenutno cijene Vienna Pass karata izgledaju ovako:
Karta za dva dana: odrasli 69.-, dijete 34,50.-
Karta za tri dana: odrasli 84.- dijete 42.-
Karta za 6 dana: odrasli 99.- dijete 49,50.-

Voznja javnim prijevozom grada Beca nije ukljucena u ovoj karti, pa se opcionalno nude paketi sa tzv. Travel Card, pa je onda i cijena nesto veca.
Pri kupnji i ove Vienna Pass karte takodjer se dobije brosura sa svim potrebnim informacijama.

Karta se moze kupiti online i preuzeti na odredjenim mjestima u Becu, a centrala se nalazi u pasazu ispred drzavne opere.

Sve ostale i detaljnije informacije mozete naci na stranici https://www.viennapass.com/ .

Dobrodosli u Bec!

Photos by: Jorge Eduardo Lopez Alvarenga

Setnja Hundertwasserovom promenadom

Voda je zivot.

Voda je potrebna biljkama i svim zivim bicima.

Ima je u zraku, zemlji, ljudima, zivotinjama, biljkama, iako je ne vidimo.

Jednom umjetniku je voda obiljezila zivot, u svakom smislu. Bila je sastavni dio njegovog imena, pa mu je na neki nacin odredila zivotni put i zivotnu filozofiju.

Odrastao je u Becu, uz samu obalu Dunava, pa su i njegovi prvi crtezi iz djetinjstva, imali za motiv Dunav i pejzaze oko njega. Kasnije je sanjao sopstveni brod kojim ce ploviti cak do Novog Zelanda, zemlje njegovih snova. Taj san mu se ispunio, kada se sa svojim ribarskim brodicem, kupljenim u Veneciji, otisnuo put te zemlje koja ga je tako mamila svojom netaknutom prirodom. Brodicu je dao ime „Regentag“ (kisni dan). Ujedno je to bilo jos jedno od cetiri umjetnicka imena kojima se potpisivao na svojim slikama.

Taj brodic bio je njegov drugi dom. A danas stoji usidren na Dunavu u jednom mjestascu pored Beca, Tullnu.

Stowasser, tako se prezivao umjetnik koji ce kasnije u cijelom svijetu biti poznat kao Hundertwasser. To umjetnicko ime nastalo je tako sto je rijec iz svog prezimena sto, za koje je mislio da potice od slavenske rijeci koja oznacava broj, preveo na njemacki. Tako je od Sto – Wasser(voda) nastao Hundert – Wasser. (Tek sezdesetih godina saznao je da njegovo prezime Stowasser dolazi od njemacke rijeci Stauwasser, sto znaci nesto poput „stajaca voda“)

To ime uzeo je 1949. godine, kada je definitivno odlucio baviti se samo slikarstvom, i potom se otisnuo iz rodnog Beca prema juznim krajevima: Italija, Francuska, sjevernoafricke zemlje i tako redom. Na tim putovanjima upoznavao je razne ljude, kulture, krajolike. Svako novo iskustvo na tim putovanjima, utjecalo je na razvijanje njegovog jedinstvenog i prepoznatljivog stila, a u njegovim slikama ponavljaju se nekoliko motiva, njemu jednako vaznih, izmedju ostalih spirala, kao simbol zivota i smrti, drveca sa dusom, brodovi i njemu najvazniji motiv, voda, u svim oblicima.

I suze radosti, i suze tuge, i kisa, i rijeke, i mora, svi ti oblici morali su pronaci svoje mjesto na skoro svakoj njegovoj slici.

Najvise je volio da slika dok pada kisa. Tada bi oblacio svoje najsvecanije odijelo,to je za njega bio praznik.

Vise od molitve znacili su mu trenuci kada je  osluskivao sum mora i zubor potoka.

Svojom umjetnoscu i raznim akcijama za ocuvanje prirode, borio se za zastitu mora i rijeka i njihovih stanovnika, biljaka i zivotinja.

Bio je protiv rasipanja vode u urbanim predjelima, pa je uvijek bio aktivan u pronalazenju rjesenja za minimalno koriscenje pitke vode, tj. za optimalno koriscenje kisnice. Osmislio je i prototip prirodnog preciscivaca prljave vode, uz pomoc korijena odredjenih biljaka i slojeva pijeska i zemlje. U svim svojim prebivalistima, koristio je tzv. humus toalet – bez tekuce vode, bez kanalizacije, bez kemikalija, samo uz pomoc humusa kojim je pokrivao otpad.

I njegovi domicili sirom svijeta morali su biti u blizini vode. Cak je u potrazi za pogodnim objektom za njegov muzej u Becu, veoma vazna predispozicija bila da se nalazi u blizini Dunava, pa se tako Kunst Haus Wien, kako je svom muzeju dao ime, nalazi pored dunavskog kanala, u trecem beckom okrugu (becirku).

I upravo pored tog muzeja, nalazi se promenada Hundertwassera, uz sam dunavski kanal.

Za sve one koji zele pronaci mir uz tihi zubor vode, uz odsjaj mirnih talasa ove rijeke, u sjeni stabala koje rastu pored obale, ovo je idealno mjesto gdje se mogu opustiti i zaboraviti na gradsku vrevu i uzurbanost koja prati svakog stanovnika ovog grada.

Nije potrebno napustiti grad, da bi se pronasao mali raj, tako dobro ususkan ispod ceste sa gustim prometom,  oni neupuceni i ne mogu naslutiti da tu mogu odmoriti dusu i uzivati u idilicnom pejzazu.

Duz te promenade, ima mjesta za sve one koji zele samo prosetati pored vode, da ih njezina carobna moc opusti i smiri. Idealno mjesto je ova naizgled divlja staza za usamljene dzogere ili one u paru, a u posebno ogradjenom prostoru vlasnici pasa pustaju svoje ljubimce da se istrce i izigraju, bez bojazni da ce preplasiti neko dijete ili odrasle osobe .

U jednom dijelu promenade, istice se prilaz za pristaniste brodova, koji je u svom stilu realizirao Hundertwasser.

Prepoznatljivi sareni stubovi spojeni u paviljon cija je povrsina prekrivena travom („svugdje tamo gdje pahuljice snijega ili kapi kise padaju, mora da zivi priroda; na mjestima gdje je zimi bijelo od snijega, mora ljeti biti zeleno“) pravljeni su od njemacke keramike, proizvedene u tradicionalnoj manufakturi staroj preko 400 godina. Ovaj paviljon dopunjuje cetvrt u kojoj dominira potpis Hundertwassera u jednu cjelinu, jer se nalazi u blizini Hundertwasserhausa i njegovog muzeja.

 

Nije ovaj umjetnik, koji je zbog svog nekonvencionalnog nacina zivota i stvaralackog rada bio oduvijek kontroverzan,  samo u tom dijelu Beca ostavio svoj trag. Na tabli postavljenoj na tom prilazu za brodove, moze se saznati na koji nacin je Hundertwasser za svog zivota utjecao na sliku grada Beca pored dunavskog kanala.

Spominje se pored ostalog,  poznata spalionica smeca, Spittelau, koju je nakon pozara 1987. preuredio u svom stilu, na molbu tadasnjeg gradonacelnika Beca, Helmuta Zilka. Uljepsao je takodjer jedan brodic, imenom Vindobona, koji plovi duz dunavskog kanala. Plovidba koja je veoma omiljena medju turistima, od aprila do oktobra.

 

Za kraj, par slika koje docaravaju ljepotu i idilu, car i iscjeliteljsku snagu vode, izvora zivota…

 

 

 

Zabava na cetiri tocka

Dok su se u Becu danas odrzavali izbori za gradske poslanike i gradonacelnika, na kojima su se nalazile desnicarska i ljevicarska socijalisticka partija rame uz rame prema dosadasnjim prognozama, u mom selu u Donjoj Austriji protekao je dan opusteno i zabavno.

U selu se naime danas popodne odrzavala trka autica, vozila na cetiri tocka, koje su pojedinci sami napravili, mastovito ukrasili i sa njima se spustali sa brdasca parka koji pripada upecatljivom seoskom dvorcu.

Da zivot u austrijskom selu nije monoton, te da se vlasti itekako trude svojim stanovnicima redovno priredjivati razne manifestacije i zabave, uvjerila sam se u ovih nekoliko mjeseci zivota ovdje. Neke od tih manifestacija vezane su za tradiciju, dok neke od njih imaju i moderan touch.

Seoska organizacija dobrovoljnih vatrogasaca na primjer, cesto organizuje svoje feste, ljeti interesantna beach party privlaci veliki broj omladine, zatim karneval, ulicne feste, parada traktora oldtimera, a i u okolnim mjestima se cesto nesto desava, kao na primjer u susjednom  selu ljetos  srednjovjekovni vasar, sa veoma atraktivnim sadrzajem. Sve u svemu, uvijek se nesto dogadja kod nas ili u blizini.

Posto sam se prijavila da dobijam newsletter od nase seoske opstine, dosla sam tako i do informacije o danasnjoj trci autica, tradicionalnoj manifestaciji, koja se poslije deset godina pauze nastavila.

Dosavsi na mjesto dogadjaja po velikoj hladnoci i blatnjavom terenu, veoma me iznenadila perfektna organizacija.

Ime svakog takmicara i njegovo prolazno vrijeme bilo je vidljivo na velikom monitoru pored sredisnjeg dijela staze, osobe koje su bile u organizaciji i pazili da sve tece kako treba, nosili su sigurnosne prsluke, a slucaju povreda, vozilo hitne pomoci neizostavno je na ovakvim manifestacijama.

Autice koji su stigli do kraja staze, tj. do cilja, vracali su na vrh brijega par quad vozila i svojim ucescem unijeli malo akcije u citavoj prici.

Tokom jedne takve manifestacije, ne smije da fali ni ponuda za jelo i pice, pa su se posjetioci mogli sladiti carskim drobljencom(Kaiserschmarren), poznatim austrijskim specijalitetom, kao i raznim drugim kolacima, a kako se od voditelja programa kasnije moglo saznati, sav prihod ide u dobrotvorne svrhe.

Grijalice za terase su neizostavne na manifestacijama na otvorenom

Pehare za pobjednike sponzorisala je najveca pokrajinska banka, a nazive firmi koje su takodjer ucestvovale kao sponzori manifestaje, bili su vidljivi na reklamnim transparentima po terenu.

Trke su otvorila djeca, raznih uzrasta, koji su se samouvjereno spustali sa svojim originalnim vozilima, uz glasnu podrsku publike.

Originalnost vozila, kao i kostima ucesnika trka ocjenjivao je tim zirija, sastavljen od dama koje su nosile upadljivo ukrasene sesire i gospode sa cilindrima na glavi.

Sve rezultate moguce je bilo pratiti i online, gdje su ih organizatori na svojoj stranici redovno objavljivali.

Odrasli ucesnici zabavljali su publiku svojim nastupom, kada bi usred staze stali ili kada se prevrnuli, a desilo se da je jednom vozilu otpao tocak, ali tek nakon postizanja cilja.

Evo jos nekoliko slika vozila sa danasnje trke:

Sve u svemu, bila je to danas zabava za stare i za mlade, jos jedna u nizu.

Slijedeca dolazi, sigurno.

Seljacka zurka

Stasao sin jedinac u oca, u jednom selu u Zaplanju, za vojsku. Ponosni otac, po obicaju koji je jos vladao tih osamdesetih godina, poceo je da poziva prijatelje i rodbinu u goste za ispracaj. Vecina njih je zivjelo u okolnim selima u Zaplanju, a pojedini su se odselili u obliznji Nis, pa je trebalo i njih pozvati. Tako je otac buduceg vojnika pozvao i potomke svoje sestre koji su zivjeli u Nisu. Medju njima je bila i sestrina unuka, djevojka od dvadesetak godina, koja je taj poziv prokomentarisala ovim rijecima: “ Ne interesuje mene seljacka zurka…! “ Ona je zapravo trebala da dodje umjesto roditelja, jer su oni tada bili sprijeceni – nalazili su se u inostranstvu. Te rijeci je otac vojnika dobro zapamtio, a osjetio se pomalo i uvrijedjeno. Kad je doslo vrijeme udaje sestrine unuke, dodje mladina majka da pozove ujaka na cerkinu svadbu. Ovaj na poziv odgovori: „E, sad mene ne interesuje varoska zurka!“ I ostane pri svojoj rijeci i ne ode na svadbu.

 

———-

 

U jednom selu, dvadesetak kilometara od Beca, grade kucu dva Zaplanjca. Jedan od njih gazda, a pomocnik gazdin sin. Subota je, suncan dan. Uigrano zidaju, mjere, sijeku cigle. Dok oni vrijedno rade, iz okolnih ulicica odzvanjaju melodije duvackog orkestra. Povremeno komentiraju sto bi moglo biti povod, da li svadba, rodjendan, neki praznik. U nekim popodnevnim satima, pojavi se orkestar na raskrscu njihove ulice. Obuceni u narodnu nosnju, stajase muzikanti prvo neko vrijeme i raspravljase, da li da krenu duz ulice novog naselja, gdje su sve kuce jos u izgradnji. Odlucise se da krenu i tom ulicom i stadose pred prvom kucom, kod Zaplanjca. Ovaj prestade sa radovima, a muzikanti upitase ko je gazda i da li smiju da sviraju. Gazda im dozvoli i oni pocese da sviraju. Dvije zene, clanice orkestra, u medjuvremenu se popese u unutrasnjost kuce i podjose prema gazdi i drugom Zaplanjcu. Gazda se na brzinu izmaknu i uputi jednu od njih prema junioru, koji zbunjen pristade. Zaplesase njih cetvoro u ritmu muzike. Gazdarica iznese zaplanjsku sljivu i pocasti vesele goste. Jedan od njih, koji se hitro nadje u kuci, zaplesa zatim i sa gazdaricom. Dok su tako svirali i pjevali, igrali i nazdravljali, objasnise razlog njihove muzicke setnje. Oni tako urucuju pozivnice za seosku zabavu, nedelju dana pred odrzavanje. I urucise gazdi pozivnicu.