Pocet cu ovu pricu jednom anegodotom ,koja se vec godinama prepricava u mojoj siroj familiji kada se neko nadje u gostima, ko nikada nije jeo neko jelo sa rastanom, a koje bi se upravo posluzivalo.
Ne bih znala koliko je godina stara ta prica, ali radi se o zetu iz Srbije, koji je na par dana dosao kod zenine familije u jedno selo u Hercegovini. Legendarna je recenica, koju je izgovorio nakon sto ga je tast upitao: “ Dobro zete, je li sve bilo u redu? Kako ti se svidjelo kod nas?“ – “ Sve je bilo u redu, samo drugi put kad dodjem, posecite tu biljku!!!“
A pri tome je mislio na rastan – zeleni kupus, koji se za vrijeme njegovog boravka sluzio svaki dan, nekad za rucak, nekad za veceru, pa covjeku dodijalo, nenaviknut na takav nacin ishrane. Dok je Hercegovcima osnovna namirnica i mogu slobodno reci, na neki nacin i dio njihovog identiteta.
Naravno da je i moj muz, koji dolazi iz Srbije, prvi put suocen sa tim necim zelenim na tanjiru, odslusao tu pricu. Herojski je podnio prvu porciju, pa kada su ga pitali kako mu se cini, rekao je da su najbolje od svega domace suve kobasice koje su se takodjer nasle u tanjiru zajedno sa rastanom.
U skrtom, krsevitom podrucju Hercegovine veoma dobro uspijeva ova vrsta kupusa.
Po ukusu je slican brokoliju ili malim kupuscicima prokelja. Kada se kuha, siri se intezivan, karakteristican miris.
Moze da se sprema na tri nacina.
Veoma jednostavan nacin je „nacorbu“ (namjerno zajedno pisano, tako izgovaraju u Hercegovini). U hladnu vodu stavi se doooosta suvog mesa, slanine ili kosti prsuta(radi arome) i jedna kasika masti. Kuha se dok se meso ne raskuha. Zatim se dodaju listovi rastana i krompir krupno sjecen i kuha na jakoj vatri. Posoli se po ukusu. I to je to. Kada je stabljikasti dio lista skroz omeksao tokom kuhanja, znak je da je kupus corba gotova.
Drugi nacin posluzivanja je „podulje“(i opet namjerno napisano zajedno, umjesto „pod ulje“) , tj. kao prilog uz neko przeno meso, kao npr. sniclu ili kotlet.
Nacin pripreme je jos jednostavniji nego kao za corbu. Slicno kao i blitva, samo se skuha zajedno sa krompirom u slanoj vodi i procijedi. Zacini se sa maslinovim (ili suncokretovim) uljem i krupno sjeckanim bijelim lukom.
Koliko izgovor pojedinih rijeci moze dovesti do pogresnog tumacenja ili razumijevanja, pokazuje mala anegdota iz mog djetinjstva, vezana za rastan.
Zbunila sam jednom prilikom moju ujnu Bosanku, kada sam je, dok se na ognjistu kod mog djeda krckao rastan, pitala: „Je li kupus podulje?“ Nije tada jos znala da kod nas tako kazu za rastan kuvan kao prilog i zacinjen uljem, pa mi je odgovorila: „Sta ima veze, je li podulje ili pokrace?“ Kasnije je moja ujna cesto u sali pricala o tome, a svakako je i za nju rastan bila nepoznata biljka dok se nije udala za Hercegovca.
Od lista kupusa pravi se i odlicna sarma. Listovi se prvo malo omeksaju u kipucoj vodi kako bi se mogli savijati. Sve ostalo je isto kao kada se pravi i sa kiselim kupusom, ali je vazno da se krcka zajedno sa dosta suhog mesa.
Nedavno sam posjetila moju tetku, koja je jedina od njezinih brace i sestara ostala da zivi na selu. Njeni doci(vrti), puni su stabljika rastana, koje mi je ponosno pokazivala u setnji kroz njeno imanje.
A podrumi – puni suhog mesa 🙂
Sta mislite, sta sam joj rekla da spremi, najavljujuci joj da cu doci? Rastan „nacorbu“, naravno.
ovako to izgleda kod moje tetke, jednostavno, ali ukusno – boca sa domacim vinom obavezno se mora naci na stolu
Kasnije mi je tetka za trpezom ispricala da nisam jedina i da joj se svi gosti najavljuju sa:
“ Meci rastan, dolazimo!“
malaprge 