Bratislavske palacinke

U njemackom govornom podrucju koristi se sljedeca recenica: „Ich brauche einen Tapetenwechsel“, kada se zeli istaci potreba za promjenom okruzenja, posla, mjesta stanovanja ili monotone svakodnevnice. U doslovnom prijevodu znaci: „Potrebno mi je promijeniti tapete“.

Takav slican osjecaj komesao se u meni prije par sedmica. Osjecala sam da mi je nakon napornog preseljenja u novu kucu i svime sto jedno preseljenje sa sobom nosi (papirologija, trazenje namjestaja, sortiranje odjece u ormare, ciscenje…) bilo potrebno malo odahnuti i opustiti se. Istupiti bar na jedan dan iz tog kruga obaveza i trcanja, u jednu opustajucu setnju van poznatog okruzenja.

Iako je moja prva pomisao bila Salzburg, posjetiti ga ponovo nakon tacno deset godina, brzo je skinuta sa liste, jer za mog muza ne dolazi u obzir bez barem jednog nocenja u tom gradu, posto se dosta vremena izgubi u voznji. A ovaj put smo imali samo jedan dan na raspolaganju (sljedeci dan smo imali unaprijed ugovorenu posjetu). Iz istog razloga ovaj put ni Prag nije dosao u obzir.

Odlucila sam se za Bratislavu, gradic u kojemu sam prvi i jedini put bila prije vise od dvadeset godina, kada sam tek stigla u Bec. Tada su me tamo vodili moj ujak i ujna, i od sjecanja nije puno ostalo, osim fantasticnog okusa  palacinki sa orasima i cokoladom :), koje sam jela u nekom od restorana.

Ovaj put sa muzom i najmladjim sinom, otisli smo na slijepo, bez mape grada ili bilo kakvih drugih informacija. Samo pricanje prijatelja i poznanika o ljepotama Bratislave bila je dovoljan razlog da se uputimo u ovaj gradic. Na web stranici turisticke organizacije grada sam se samo informisala o mogucnostima za parkiranje.

Od naseg novog mjesta stanovanja, Bratislava je udaljena svega cetrdesetak minuta  voznje autom, sto svakako nije zanemariva cinjenica, kada se radi o jednodnevnom izletu.

Prva stvar koja mi je malo poljuljala radovanje ovom kratkom putovanju, moram biti iskrena, je to sto smo odmah na ulasku u Slovacku platili putarinu deset eura za deset dana, jer nisu imali tarife za jedan ili kao u nekim drugim zemljama, minimalno tri dana.

Nakon samo par minuta voznje od granice, stigli smo u Bratislavu.

Rekla sam muzu da trazi garazu, jer su na web stranici savjetovali turiste da ne parkiraju na ulici, jer se cesto dogadja da parkiraju u zabranjenoj zoni sto dovodi do toga da auto bude odslepan sto opet dovodi do niza problema.

U tom slucaju, poceli smo se vec malo nervirati, jer putokazi ka javnim garazama nisu bili vidljivi, tako da smo nakon par kruzenja oko glavne prometnice, pitali prolaznike da nam objasne kako da nadjemo javnu garazu.

Nekako nadjosmo garazu koja se nalazila preko puta ulaza u Bratislavski Hrad. Tek tada se opustismo i krenusmo u razgledanje.( ali ce nas zato na odlasku cekati iznenadjenje: za nepuna 4 sata platili smo 12€!!!)

Kako smo kasnije kroz setnju u centru mogli primijetiti, Bratislava nudi brojne turisticke sadrzaje svojim gostima, pa predpostavljam da su ovi momci u sarenim uniformama upravo imali svoj performans na glavnom trgu ili ispred Bratislavskog Hrada (slikano preko puta garaze kod ulaza u Bratislavski Hrad)

Spustili smo se niz strm puteljak koji vodi od dvorca do centra grada. Prizor koji mi se pruzao pred ocima, pogled na Dunav podno Bratislavskog Hrada, pomalo me je podsjetio na sliku Beograda  koja se pruza sa Kalemegdana. Dan je bio suncan, predivan, kao stvoren za setnju, a neka spokojna tisina vladala je oko nas, iako je svugdje bilo puno turista.

Prilaz Bratislavskom Hradu

Jedna od dionice puta koji vodi od dvorca do centra

Pogled na Dunav i Bratislavu iz pravca dvorca

Sisavsi u sam centar, imala sam osjecaj kao da sam negdje na mediteranu(da li zbog drevnih kamenih gradjevina i ulica i jarkog sunca, ili zbog mnogobrojnih restorana i kafica i mnostva turista, ne znam…) Osjecala sam se prijatno i primjecivala da sam se potpuno opustila, a svaki kutak „snimala“ ocima, jer svaki detalj je vrijedan paznje. Duh srednjeg vijeka primjetan je na svakom koraku. Ne samo glavne ulice, vec i dvorista u sporednim ulicicama vrijedna su obilaska, jer su idilicno i jedinstveno uredjeni, svaki na svoj nacin pruzaju drugaciju sliku.

Sve ugostiteljske radnje odisu nekim posebnim sarmom, a posebno mi se dopao retro stil jednog kafica, gdje svaki detalj budi neki osjecaj nostalgije, a u mislima se lako moze utonuti u proslost.

Da bismo nastavili setnju, morali smo da se okrijepimo i kaficom. Nas sincic je vec bio ogladnio, pa je narucio sebi cokoladnu palacinku. Pogledah ja u cjenovnik dok smo cekali kafu i palacinku da vidim sta se jos nudi i da usporedim cijene, iznenadise me pritom cijene za razne poslastice, izmedju ostalog i cijena za jednu palacinku: cetiri eura i osamdeset centi! S obzirom da je prosjecna plata u Slovackoj 350€ – 400€, nisam ocekivala tako „paprene“ cijene. Sokovi, kafa i pivo u prosjeku kostaju oko dva eura, sto je po mom misljenju ok, ali sve ostalo je dosta skuplje nego u Becu.

Obidjosmo mi nakon kafice sve ulicice u centru, vrtismo se par puta u krug, vidjosmo sta nude i suvenirnice koje se ne mogu pohvaliti privlacnim cijenama, pocevsi od magneta, preko majica do raznoraznih rukotvorina. (pa neka mi samo neko kaze da je Bec skup…!)

U medjuvremenu ogladnismo.U svim glavnim ulicama, sve restoran do restorana, pub, picerija, na kraju centra, pronadjosmo i restoran sa argentinskom kuhinjom. U jednoj sporednoj ulicici krije se i thai restoran. Tesko za odluciti gdje rucati pored tolike ponude. Presudne su naravno cijene, u vecini restorana jelo kosta izmedju 15€ i 20€, sto je vidljivo na njihovim reklamnim tablama ili jelovnicima postavljenih ispred ulaza.

Jedna od slatkih sporednih ulicica

Interesantno dvoriste, vrijedno paznje

Vrijeme cekanja narucenih jela, ja sam iskoristila da odem do maserskog salona tajlandske masaze (po preporuci prijateljice) da zakazem termin za mog muza – vec duze vrijeme se zalio na bolove u ledjima. Relax masaza u trajanju od pola sata kosta 20€, sto je veoma povoljno, pa je to bila dobra prilika da se isproba.

Nakon rucka, stigosmo na vrijeme na taj termin, docekalo nas je ljubazno osoblje u ugodnom ambijentu, posluzise caj meni i sinu dok smo cekali da moj muz zavrsi sa masazom.

Ulaz u maserski salon

Tajlandjanke koje su nesto kasnije dosle na posao, klanjaju se ispred budinog oltara pri ulasku, a ova simpaticna maserka dosla je da upali vec ugasene svjecice ispred oltara

Po njegovim rijecima, masaza je prevazisla njegova ocekivanja.Tajlandjanka krhkog tijela, ali velike snage uspjela je posebnim tehnikama masaze doprijeti do svake bolne tacke, sto je doprinijelo da se on kasnije bolje i opustenije osjeca.

Sve u svemu, bio je to ugodno proveden dan, koji je, bez obzira na vece troskove od ocekivanih, ispunio moja ocekivanja i potrebe, i sigurna sam da cu se opet neki put, kad budem osjecala potrebu „da promijenim tapete“, uputiti put Bratislave, ali sada sa vise predznanja o onome sto me ocekuje.

Nisam planirala ovaj tekst ovoliko oduziti, a mozda ce nekome biti ipak korisne ove informacije, ali sam zapravo htjela da vam dam ideju za palacinke koje smo probali u Bratislavi i koje su me bas,bas odusevile. Pa iako su bile skupe, bar sam „skinula“ recept pa se sad u njima moze uzivati i u kucnoj varijanti. Cokoladno – vocna varijanta idealna u ove ljetne dane, i za male i za velike ljubitelje palacinki. I za sve one kojima je dosadila marmelada, eurokrem, orasi i ostalo. Probajte i ovu, mozda zdraviju varijantu 🙂 !

Koga interesuje recept, neka klikne ovdje.