Iza zivota okupanog suncem

„Mene nikako da prodje nekakva prehlada,najprije grip,koga ne znam kada sam imao,pa me kao prosao,a onda ponovo grlo,sinusi,nos procurio,promukao….,e,da poludis.Konstatovao sam da mi ne prija kontinentalna klima…. ja sam samo za setnje pored mora i naravno ljeti kupanje!!“- rijeci su koje citam cesto kada se sa mojim dragim bratom dopisujem, ja sa jednog, on sa drugog kraja svijeta.

Zivot je htio, da nas  neka burna vremena , poput tornada, zamrse u svojoj spiralnoj putanji i kao skart izbace u neki drugi svijet, do tada nama potpuno nepoznat. O kome smo samo slusali,  onako usput, nezainteresirano, ne sluteci da ce u nekoj buducnosti, bez  vlastite volje, taj svijet postati i nas.

A nas svijet je do tada bio posut vjecnim suncevim sjajem.  Sumom mora. Ukusom soli na usnama. Zvukom sirene sa brodova . Tragovima stopala u pijesku. Mirisom svjeze ribe sa gradela.  Kricima galebova i zalascima sunca na pucini mora.

Preplanulu kozu zamijenili smo bljedilom. Duse i tijela. Pokusavajuci svakim danom upoznati ovog novog ja, koji upravlja  nasim novim  zivotima.

  Jer, nismo vise MI koji smo bili, nasmijani i bezbrizni,  znajuci da nam je dom, odmah tu, iznad onih stijena koje valovi neumorno udaraju danonocno i cija pjena dopire cak do nasih prozora, uspavljujuci nas tako u sparnim ljetnim  nocima. U nocima, u kojima se kroz sobu sire melodije evergreen pjesama iz obliznjih lokala u kojima  se turisti sa svih strana svijeta zabavljaju. Mnogi od njih obuceni u bijelo  I okiceni bljestavim nakitom koji isticu crvenilo koze izgorene vec prvog dana provedenog na plazi, cije ce bolne posljedice osjetiti tek sljedeci dan.

Sada smo samo jedinke, izgubljene u prostoru. Tumaramo po stazama zivota koje su utabali Drugi. Nas dom, sada gdje je? Da li je to onaj koji cuvamo u srcu ili je onaj koji nam se igrom sudbine nametnuo? Ne ostavljajuci nam mogucnost biranja.

Danas  smo okruzeni hladnim, betonskim zgradama koje ne daju da sunce proviri kroz nase prozore da nas zagrije svojim toplim zrakama. Dusu i tijelo. Da nam izmami osmijehe na lice. Podari zivot. Razveseli dusu.

Sunce su zamijenili tmurni oblaci, kisa i snijeg. Hladnoca oko nas nazeba nam srce, dusu , tijelo. Bolest pocinje da  nagriza. Tmurno raspolozenje. Klonula tijela. Dusa iscezava. Srce neveselo kuca.

A pred ljudima koji nas okruzuju, kojima se samo novac, velike kuce, skupa auta I ostali statusni simboli  motaju po glavi, navukli smo vesele maske, da ne vide nasu ceznju i bol.

Oni ne znaju i nikada nece moci shvatiti, koliko je nas zivot nekada bio bogat, zivotom. Smislom.

I da smo zauvijek izgubili onu bezbriznost, zajedno sa jednim morem I njegovim pijeskom. I suncem iznad njega.