Jedan dan za dugo sjecanje

Rekla mi je: “ Hvala ti, dusa i srce su mi puni, ovo cu pamtiti do kraja zivota“. A zapravo, nista posebno nisam uradila. Samo sam ovaj put bila dobar domacin i povela moju goscu u setnju kroz Bec, bolje receno, u neke muzeje u Becu, za koje sam mislila da ce joj se svidjeti i da ih vrijedi vidjeti.

Ta draga osoba, umjetnicka je, poetska dusa, cije pjesme su nas i spojile, uvidjevsi u njima istu sjetu i nostalgiju koju i ja osjecam, za nekim starim, proslim, boljim vremenima.

Dosla je iz nekada nam zajednicke domovine, u posjeti bratu, koji zivi u Becu. Ali, posjete muzejima nisu se nasle na listi dnevnog reda. Neke je obisla u ranijim posjetama, ali samo izvana. Za ulaznice je potrebna malo veca suma novca, sto ona sebi nije mogla priustiti. Mjesecima nije dobijala platu u firmi u kojoj je radila, a naposljetku je i ostala bez posla. Brata, koji joj je platio put i pomagao je koliko je mogao, nije htjela dodatno opterecivati da joj financira jos i ulaznice za muzeje.

Zbog popusta koje imam sa clanskim karticama, pozvala sam je da bude moj gost i da barem tako doprinesem da joj ovaj put posjeta Becu bude drugacija. Dugo mi je trebalo da je nagovorim da prihvati moj poziv, toliko je nenametljiva i skromna.

Kada neko od rodbine dodje kod ljudi koji zive u Becu, uglavnom se redjaju posjete prijateljima i ostaloj rodbini ako je ima jos u Becu ili su to obilazak prodavnica, da se kupi neki novi komad odjece i obuce ili pak nesto drugo.

A sve ostalo sto Bec ima da ponudi, sto zapravo cini sliku onog Beca koji poznajemo sa slika, reklama za putovanja ili tv-a , ostaje velika tajna i nepoznati svijet. Uglavnom.

I ja sama sve vise uzivam u sarenilu kulturne i zabavne ponude ovoga grada, koji ima sta da ponudi za svaciji ukus, bilo da se radi o muzici, teatru ili ljubiteljima knjiga. Na raznim jezicima i kulturama, koje se srecu ovdje u Becu, pa i onim egzoticnijim. Cak se i ponuda restorana sa nacionalnim kuhinjama povecava iz dana u dan. Tajlandski, meksicki, filipinski ili indijski specijaliteti, mame Beclije i zavode ih bogatstvom boja, zacina i mirisa jela koje nude.

Moj prvi slobodan dan, koji sam imala nakon njezinog dolaska, posvetila sam njoj. Stajala sam joj na raspolaganju da joj ispunim sve zelje, znajuci da ce joj to biti jedina prilika da udahne malo kulturnog duha i drevnoga sjaja ove evropske metropole, koja svake godine privlaci milione turista i prica svoju pricu.

Prva stanica nam je bila Belvedere ( jooooj, oduvijek sam htjela obici Belvedere, njezine su rijeci kada sam joj rekla koja nam je prva stanica),da vidi taj cuveni Klimtov poljubac.

Otkrili smo ga u zadnjem kutku krila muzeja koji je bio posvecen Klimtu. Tamna prostorija bila je prepuna posjetilaca, a grupa Italijana u tom trenutku pratila je pomno vodica koji je tihim glasom, tek da se razumije, objasnjavao sliku “Judith”. Moja prijateljica, pazljivo je osmatrala svaku sliku pojedinacno, a sjetan pogled na “Poljupcu” trajao je nesto duze, zeleci da ga duboko u svom sjecanju zabiljezi I sacuva .

Godinu stvaranja, naziv slike i neke pojedinosti povezivala je sa nekim drugim detaljima I tako stvarala u sebi polako kompletne utiske I komentarisala tiho. U prethodnim prostorijama, pored Klimtovih, izlozene su slike I nekih drugih poznatih umjetnika koji su imali utjecaja na njegov stil, poput Van Gogha ili neke od slika njegovih savremenika, kao sto je Egon Schiele .

Druge prostorije podijeljene su u razne periode umjetnosti, kao sto su djela iz srednjeg vijeka, baroka, klasicizma i impresionizma.

U cijeloj zgradi muzeja, zabranjeno je fotografisanje, pa cak i impresivne skulpture na stepenistu u unutrasnjosti Belvedera ,ostale su zabiljezene samo u sjecanju moje gosce.

Za nas sljedeci cilj, odabrala sam nesto sasvim drugo, kako bi se utisci iz Belvedera mogli sleci, a da se ne zbrkaju u glavi ako bismo posjetili jos neki muzej u kojem su izlozene slike.

U “Haus der Musik”, iliti kucu muzike, stigli smo vrlo brzo tramvajem, vozeci se par stanica do drzavne opere. Par ulica dalje, skrenuli smo do zgrade u kojoj je smjesten taj neobicni svijet muzike. E tu se moglo fotografisati do mile volje. Mnostvo soba, svaka svijet za sebe, posvecena najvecim velikanima austrijskog muzickog stvaralastva. Melodije Mozarta, Beethovena,Straußa, Haydna vodili su nas u srce Beca, nekih davnih vremena, a na tren smo zamislile da se nalazimo na sred dvorskog bala, obucene u siroke, suskave haljine i igrale u ritmu valcera Ili menueta.

Ni ona ni ja nismo muzicki obrazovane, ali taj muzej pruza posjetiocima poput nas dvije, mogucnost, raznim interaktivnim igrama, stvarati vlastita muzicka djela, a u jednoj od prostorija posvecenih beckoj filharmoniji, mozete cak i da dirigujete neke od najpoznatijih muzickih djela beckih majstora. I sve to sa certifikatom na kraju uspjesnog dirigovanja. Mada, nije bas tako lako, kako izgleda. Nas dvije, zabavljale smo se kao djeca.

Taj dan smo uspjele otici jos u Mozarthaus, muzej posvecen Mozartu, smjesten u stanu u kojemu je on jedno vrijeme zivio u Becu. Ali o tome, mozda neki drugi put.

Sreca i zahvalnost moje drage prijateljice, koju je pokusala izreci rijecima, ocrtavala se i na njezinom licu. Bilo mi je pomalo i neugodno, a bila sam i ganuta njezinom reakcijom, pa sam joj na kraju rekla : „Nemoj pretjerivati, pa i ja sam se izvukla jedan dan, da ne peglam, kuvam, perem, cistim… Tako bih se ja provela danas, da nismo krenule u ovu setnju.“

I, nisam je slagala… 🙂

8144820_BLD_Online

o

IMG_6519

Advertisements

4 Gedanken zu „Jedan dan za dugo sjecanje

Kommentar verfassen

Trage deine Daten unten ein oder klicke ein Icon um dich einzuloggen:

WordPress.com-Logo

Du kommentierst mit Deinem WordPress.com-Konto. Abmelden / Ändern )

Twitter-Bild

Du kommentierst mit Deinem Twitter-Konto. Abmelden / Ändern )

Facebook-Foto

Du kommentierst mit Deinem Facebook-Konto. Abmelden / Ändern )

Google+ Foto

Du kommentierst mit Deinem Google+-Konto. Abmelden / Ändern )

Verbinde mit %s